Jadovno. Gotovo svake godine sam tamo. Ustaško stratište,
mjesto gdje nije nikada bilo čvrstog objekta, zgrade, barake, zahoda ili bilo
čega. Samo izdvojena ledina ograđena bodljikavom živom. Tu su dovođeni ljudi da
bi ih pogubili. Jadovno i kompleks logora je sustav tridesetak jama u kojima je
pogubljeno oko 40 000 ljudi. Prema nekima puno manje, "samo" 26
000....u taj kompleks se ubrajaju i gubilišta na otoku Pagu, Metajna i uvala
Slana....mjesečeva površina na kojoj i usred ljeta nije ugodno niti u jakni.
Cijelo područje oko uvale je prepuno ljudskih ostataka, mjesto je stravično.
Toliko stravično da su ga talijanski fašisti zatvorili čim su ga vidjeli. Nakon
toga ustaše su otvorile Jasenovac....gdje je i završila posljednja grupa
preživjelih zatvorenika. Priča stravična, u Hrvatskoj gotovo nepoznata,
neispričana i neopjevana. Ove godine je bilo kao i svake godine, kraj Šaranove
jame vjerski obred, paljenje svijeća, kod spomenika polaganje vijenaca.
Spomenik je ove godine dobio i novo postolje. Bili su tu uzvanici, predstavnici
antifašista, Srpskog narodnog vijeća, saborski zastupnici...i srbijanski
ministar Aleksandar Vulin.
Vulin je došao za govornicu i, teatralno kao i uvijek,
održao govor. Još za vrijeme trajanja njegovog govora mi je bilo jasno da će
njegove riječi zapjeniti usta javnosti Lijepe naše. Vulin je zavapio i upitao
se gdje će duše žrtava Jadovna, ako postane svet Alojzije Stepinac, ustaški
vikar.....Jasno mi je bilo o čemu ću pisati, a jasno mi je bilo da će
"ustaškog vikara" teško probaviti baš svi u Hrvatskoj. Ustaški vikar,
Alojzije Stepinac, je teška tabu tema. Alojzija Stepinca se ne dotiče u
javnosti nitko. To je osoba o kojoj nikada ne pričaju političari, a kler kada
ga uzima u usta bira riječi ali i prigode kada će ga spomenuti.
Prve reakcije koje sam čuo na radiju govorile su o laži koje
je srbijanski ministar izgovorio. No, to je samo pokazalo potpunu neukost
predstavnika HDZ-a i SDP-a. Aleksandar Vulin govorio je istinu. Papa Pio XII je
imenovao Alojzija Stepinca ustaškim vikarom, o čemu je ovaj izvijestio Antu
Pavelića 20. siječnja 1942. Isti taj ustaški vikar danas je
"blaženi", a Kaptol i Vatikan zdušno rade na tome da
"blaženi" Alojzije Stepinac postane i "svetac". Navodno je
to gotova stvar, proglašenje svetim Alojzija Stepinca, kako navode upućeni
izvori, smo je pitanje dana. No, koga to zapravo Vatikan i Kaptol, uz
bespogovornu potporu svih ljudi, organizacija, političkih stranaka i Hrvatske u
cjelini (tu je zajedništvo vidljivo kao u rijetko kojoj stvari) proglašava
svecem, svetim čovjekom?
Krenimo redom...."Nezavisna država Hrvatska"
proglašena je 10. travnja 1941. Slavko Kvaternik je 12. travnja 1941., na
veliku subotu, posjetio nadbiskupa Stepinca. "Katolički list" tada
izvještava kako je nadbiskup Stepinac "izrazio svoja čestitanja prigodom
uspostave NDH". Već 16. travnja 1941. Alojzije Stepinac se sastaje sa
"poglavnikom" tzv. NDH Antom Pavelićem. Napomenimo samo da je
Pavelića postavila Njemačka okupacijska vlast i da je on tamo postavljen da
služi Hitlerovoj Njemačkoj, da provodi rasne zakone i učini okupaciju Hrvatske
što manje problematičnom za nacističke zločince. U "Katoličkom listu"
od 28. travnja 1941. na stranici 197 - 198 nadbiskup Alojzije Stepinac poziva
svećenstvo da se spremno odazove "na uzvišeni rad oko čuvanja i
unapređenja NDH", te odmah iza toga podvlači: "Poznavajući muževe
koji danas upravljaju sudbinu hrvatskog naroda, mi smo duboko uvjereni da će
naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć."
To je samo početak, ali početak koji govori o Stepincu kao
poborniku NDH i okupacijskom silom nametnute kvislinške vlade koju je predvodio
Ante Pavelić.
O zločinima i deportacijama, rasnim zakonima i svemu što se
događalo u NDH "blaženi" Alojzije Stepinac znao je sve, te je u to
bio upućen od začetka zločina. U pismu poglavniku od 21. srpnja 1941. godine,
nakon što je iz Zagreba deportirano u logore smrti preko 2000 Židova,
protestira protiv “nečovječnog i okrutnog postupanja s nearijevcima”.
"Blaženi" Stepinac odmah prihvaća ustašku i rasističku terminologiju,
pa i više od toga: “Čujem s više strana da se tu i tamo nečovječno i okrutno
postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim
logorima; što više, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni
bolesnici.” "Blaženi" Stepinac ni ovom prilikom ne dovodi u pitanje
deportacije, nego se zalaže da se one izvode na “human” način: dakle, traži
bolji postupak tijekom deportacija u logore smrti, a sam čin
"blaženi" Stepinac ne dovodi u pitanje. Stepinac se nikada nije
pojavio u Jasenovcu, iako je znao što se tamo događa. Njegov autoritet, kao i
autoritet crkve bio bi dovoljan da spriječi masovne egzekucije i stradavanje -
ako nikoga drugog onda onih 20 101 dijete mlađe od 14 godina koje su ustaše
pobile u Jasenovcu.
Nadalje, nadbiskup Alojzije Stepinac je, uz suglasnost i pod
nadzorom opata Josipa Ramira Markona, papinskog legata u NDH, sazvao Biskupsku
konferenciju u Zagrebu od 17. pa do 20. studenog 1941. Konferencija je bila
posvećena prijelazima grko‐istočnjaka (tako su tada zvali pravoslavne Srbe) na
katoličku vjeru. Na konferenciji je tada izabran i posebni odbor koji će
rukovoditi akcijom prekrštavanja Srba. U odbor su izabrani nadbiskup Stepinac,
predsjednik Biskupske konferencije, biskup senjski monsinjor Viktor Burić i
administrator križevačke eparhije, monsinjor Janko Šimrak. Nakon konferencije,
svi sudionici na čelu sa Stepincem posjetili su poglavnika Antu Pavelića i
predali mu jednu predstavku o svojim odlukama. Tijekom ratnih godina preko 240
000 ljudi je pod prijetnjama nasilno prekršteno. Za to je "blaženi"
bio suđen, te na kraju i osuđen. Sudski proces FNRJ je "blaženom"
Alojziju Stepincu dokazao konkretna djela i postupke - kao što su plansko,
nasilno i sustavno prekrštavanje, skrivanje ustaških dužnosnika na Kaptolu, pa
i pomaganje ustaških terorista nakon svršetka rata. Presuda je odlukom Sabora
poništena na samom početku "samostalnosti" Republike Hrvatske. Sudski
postupak nikada nije objektivno analiziran, djela koja su Alojziju Stepincu stavljena
na teret nikada nisu pravno pobijena nego su čistom političkom voljom
proglašena "komunističkim montiranim procesom".
Alojzije Stepinac piše izvještaj 18. svibnja 1943. gdje moli
sv. Oca Papu Pia XII da se zauzme za održanje NDH slijedećim riječima
"...mlada Hrvatska Država, rođena pod najtežim i najstrašnijim okolnostima
nego ijedna država kroz više vjekova, očajnički se boreći za svoj opstanak,
unatoč tome pokazuje u svakoj prilici da želi da ostane vjerna njenim sjajnim
katoličkim tradicijama i da osigura bolju i svjetliju perspektivu katoličkoj
crkvi na ovom dijelu zemaljske kugle... Po prirodnoj naravi stvari, ako Bog ne
bi učinio neko veliko čudo, napredak katolicizma je najuže povezan s napretkom
Nezavisne države Hrvatske, njegov opstanak, njezin spas - njegov spas. Sveti
Oče ! Duboko vjerujući u Božansku Milost i Providnost Božju, čiji ste
izabranik, preporučujem Vašoj očinskoj brizi i Vašim molitvama Nezavisnu Državu
Hrvatsku, uvjeren da time u isto vrijeme preporučujem na najbolji način svetu
vjeru u svojoj domovini i na Balkanu."
Stepinac preporučuje "NDH" iako zna za Jasenovac i
sve logore. Stepinac se zalaže za opstanak "NDH" unatoč rasnim
zakonima, masovnim zločinima i diktaturi zločinca kojeg je postavila
okupacijska sila. Danas i dalje slušamo o "montiranom političkom
procesu" Stepincu, to je teški tabu.....tema koja se ne otvara.
Postupaka i propusta od strane Stepinca je bilo još, ali i
ovo navedeno je čisto dovoljno da se takvog čovjeka ne proglašava blaženim, a
još manje svetim. Samo na Jadovnom, u kompleksu od 30 jama je pogubljeno 73
pravoslavna sveštenika - svaki treći likvidirani sveštenik SPC u NDH. Tamo je
ubijen i episkop gornjokarlovački Sava Trlajić i mitropolit sarajevski Petar
Zimonjić. Ekshumacija tih ljudi nikada nije obavljena, a žrtve sahranjene.
Poznavajući kako crkvene institucije funkcioniraju, vrlo je mala vjerojatnost
da nadbiskup Stepinac nije znao za ubijanje pravoslavnih sveštenika, a ipak
nikada nisam vidio osudu ili bilo kakvu reakciju na te događaje.
I što nam je ovaj događaj na kraju pokazao, što nam je Vulin
svojim govorom učinio? Otvorio nam je oči, pokazao nam je u kakvom društvu i
vremenu živimo. Nije na kraju ove priče bitan niti Stepinac, a niti crkva. Oni
će proglasiti Stepinca svecem da bi sprali krv žrtava II svjetskog rata s ruku
Katoličke crkve. Da spere tu sramotu neće joj pomoći niti 10 lažnih svetaca i
blaženika. Vulin je nehotice pokazao koliko vrijedi istina u ovom društvu i
kako se prama njoj odnose oni kojima bi istina, borba za opći boljitak i prosperitet
trebala biti svetinja. Kako bi ti ljudi koji su se tako spremni ponašati zbog
izricanja istine mogli istinu voljeti i imati kao ideal kojim će svima nama
napraviti bolje i pravednije društvo. Ljudi koji su spremni tako lagati i tako
se pred istinom neugodno osjećati nisu i ne mogu biti predvodnici bilo čega, a
kamoli države.
Nakon svega, vidljivo je da je istina u Hrvatskoj najgore
što možete izreći. Prozvati ustaškog vikara - ustaškim vikarom je
"skandal". Govore "mudre glave" kako nije pristojno, nije
po kućnom odgoju. Govori tako "krema" da nije Jadovno dobro mjesto za
takve osude. A koje je mjesto onda pogodno za osuditi proglašenje Alojzija
Stepinca svetim, ako ne mjesto masovnih zločina upravo onih koje je taj
"blaženik" škropio svetom vodom. U Hrvatskoj očito istinu nije nikada
poželjno govoriti niti pisati. U zemlji laži, prijevare i troličnosti istina je
najgore što možete izgovoriti. U zemlji kojoj tepaju da je demokratska, a po
slobodi medija je iza Namibije, Gane i Kosta Rike istina je posljednje što želi
čuti javnost, ali i obični građani. Istina je u Hrvatskoj uvijek bezobrazna,
skandalozna, protunarodna, protudržavna i utuživa. U Hrvatskoj nije nikada
vrijeme za istinu, ali jest uvijek za obmanu. Obmanjujte se i dalje, lažite
sebe i sve oko sebe....istinu je za to baš briga. Ona je tu i vidljiva je. Samo
trebamo otvoriti oči.
Nema komentara:
Objavi komentar