Terorizam je danas riječ koja dominira medijskim prostorom.
Terorizam je na dnevnicima, u novinskim tekstovima, u govoru i među nama stalno
prisutna riječ koja ima negativnu konotaciju. Terorizam je kada neki ljudi zbog
ostvarivanja svoji ciljeva ubijaju ljude koji hodaju po ulici i gledaju svoje
poslove. Terorizam je kada teroristi (oni koji terorizam provode u djelo)
podmeću bombe, iz zasjede ubijaju političke predstavnike neke države i pri tome
ne mare puno za usputne žrtve. Te usputne žrtve su u pravilu žene, djeca i
njihove majke, stariji ljudi i oni koji s ostvarivanjem ciljeva tih terorista
nemaju baš ništa, niti bi te teroriste svojim postojanjem mogli bilo kako
ugroziti. Teroriste to ne zanima, upravo suprotno - oni svojim djelovanjem žele
stvoriti što više takvih nedužnih žrtava pa podmeću bombe pod tračnice vlakova,
eksploziv stave pod sjedala kino dvorana, na željezničke kolodvore ili
restorane.
Teroristi u današnjem svijetu imaju čak i svoje države,
imaju svoje prihode, potpomažu ih druge države koje u tom kaosu koji proizvode
teroristi pronalaze neki svoj politički, ekonomski ili geostrateški interes.
Zanimljiva je i definicija da su teroristi za nekoga borci za slobodu. I to je
isto tako činjenica. I partizane su nazivali banditima i to su ih nazivali oni
koji su imali logore za istrebljenje djece.
Današnjoj Hrvatskoj je manje poznato da je na europskom tlu
nakon rata bilo dosta terorizma, terorizma koji je odnosio veliki broj žrtava,
a koji je bio pomagan i od Amerikanaca i njihovih saveznica, isto kao i od
SSSR-a i njegovih saveznica. Tako smo imali razne prokomunističke organizacije
koje su se borile protiv kapitalizma, ali i pronacističke organizacije koje su
se borile za uspostavu poretka koji je bio poražen u II svjetskom ratu.
Tako je upravo hrvatska emigracija bila ta koja je imala
snažne terorističke ćelije koje su imale za cilj gerilskom borbom vratiti NDH,
ostvariti neovisnu Hrvatsku koja je kapitalistička i "demokratska".
Tako su ustaše, koje s demokracijom nisu imali nikakve veze, osnovali
"Hrvatski narodni otpor", "Hrvatski oslobodilački pokret",
"Hrvatsko revolucionarno bratstvo" i slične organizacije koje su
imale u svojem programu oružanu ili mirnu obnovu NDH, stvaranje NDH, a sve su
veličale ustaški zločinački režim i kvislinšku NDH. Te organizacije nisu bile
agresivne i terorističke samo na deklarativnom nivou, nego su izvele i brojne
akcije s ljudskim žrtvama, obučavale su vojne trojke koje su kanile ubacivati u
prostor današnje Republike Hrvatske, BiH i Srbije. Ono što je bilo više nego
indikativno jest da su te organizacije imale podršku tajnih službi, prije
svega, Njemačke, ali i ostalih zemalja na području na kojem su djelovale.
Tako su Frank Hofmann i Philipp Grüll, autori filma
"Ubojstvo u Titovo ime – tajna odreda smrti u Njemačkoj" došli do
saznanja da su Njemačke tajne službe pomagale i štitile pripadnike hrvatskih
terorističkih organizacija pa kaže
"Grüll: Odnos je bio ambivalentan. U pedesetim je
godinama i na početku šezdesetih SR Njemačka hrvatsku emigraciju poticala i
financijski pomagala. Smjer Savezne Republike bio je tada strogo
antikomunistički i antisocijalistički. Na Hrvate u egzilu gledalo se kao na
političku snagu usmjerenu protiv režima u Beogradu i samim time bila na strani
Njemačke. Poslije su pak hrvatske emigrantske organizacije u Njemačkoj
zabranjene zbog terorističkih težnji. Ipak, njemačke tajne službe i u
sedamdesetim godinama pokušavale su si osigurati određeni utjecaj na hrvatske
emigrantske organizacije."
No, koga su to njemačke tajne službe štitile i s kojim
ciljem.
Na području Hrvatske nakon svršetka rata djelovali su
Križari (Škripari). To je bio naziv za terorističke skupine ustaša koje su
preostale u Hrvatskoj nakon razbijanja vojnih postrojbi NDH, a koje su još neko
vrijeme izolirano djelovale od 1945. do 1950. godine. Pod sloganom "Za
Hrvatsku i Krista protiv komunista" i pod vodstvom Vjekoslava (Maksa)
Luburića, bivšeg general Oružanih snaga NDH, izvodili su terorističke akcije,
ubijali istaknute pripadnike vlasti Jugoslavije ali i građane Jugoslavije koji
su samo htjeli normalno živjeti. Prema podacima teroristi su ubili oko 2000
pripadnika snaga sigurnosti.
Hrvatska emigracija je otvoreno podupirala takve
terorističke aktivnosti, te su time postali meta tajnih službi Jugoslavije.
Izdvojit ćemo samo neke poznatije akcije izvedene od strane organizacija koje
su se zalagale za oružanu uspostavu nove NDH.
Miniranje pruge Zagreb-Karlovac
U lipnju 1963. grupa od 9 ljudi se ilegalno prebacuje u
zemlju i kreću se preko Brinja s idejom da u zrak dignu prugu Zagreb-Karlovac.
Postavili su eksploziv koji nije nanio dramatičnu štetu, a u roku od 14 dana
svi su uhvaćeni i osuđeni na strogi zatvor u trajanju od 7 do 14 godina.
Atentati
Stanko Kardum, člana HRB-a, 1965. teško ranjava Andriju
Klarića, jugoslavenskog konzula u Münchenu, zbog čega su ga poslije na zatvor
osudile njemačke vlasti. Godine 1966. Franjo Goreta izvršio je atentat na Savu
Milovanovića, službenika konzulata u Stuttgartu, i zbog toga je završio u
zatvoru na 8 godina.
Teroristi su bacili bombu na Klub Jugoslavena u Parizu, a u
veljači 1968. godine postavili su bombu u toalet restorana Paradies u
Scheveningenu za vrijeme održavanja konzularnih dana SFRJ. U toaletu kluba
jugoslavenske ambasade u Parizu eksplodirala je bomba teška kilogram i pol. U
Melbourneu je u konzulatu SFRJ eksplodiralo nalivpero bomba, a u veleposlanstvu
u Sydneyju nađeno je 150 kilograma eksploziva s uređajem za aktiviranje.
Bomba na željezničkom kolodvoru Beograd
Grupa" Šarac-Odak" je u garderobu Glavnog
kolodvora u Beogradu podmetnula nekoliko eksplozivnih naprava koje na svu sreću
nisu eksplodirale. Samo mjesec dana kasnije ista je grupa uspjela aktivirati
bombu na istom mjestu. Teško je ozlijeđeno 14 ljudi, a organizator Ivan Jelić
je kasnije osuđen na smrtnu kaznu.
Bomba u beogradskom kinu "22. oktobra"
Bomba koja je 13. srpnja 1968. eksplodirala u kinodvorani
‘22. oktobra’ ozlijedila je 85 ljudi, a jedan je čovjek poginuo. 10. siječnja
1978. godine, u krugu Centralnog zatvora u Beogradu, izvršena je smrtna kazna
nad Miljenkom Hrkačem, tridesetogodišnjem tesaru iz sela Mokrog, kod Lištice
kao podmetač bombi u beogradskom kinu "20. oktobar" i u garderobi
Glavne željezničke u Beogradu. Mnogi su organizatori i izvršioci uhićeni i
procesuirani. Gezo Pašti u Düsseldorfu je završio u zatvoru, a Josip Senić je
osuđen zbog ilegalnih aktivnosti u Stuttgartu.
Neuspjeli ustaški ustanak
Hrvatsko revolucionarno bratstvo je 1972. u Jugoslaviju
poslao grupu od 19 članova. Granicu su prešli u srpnju, ali svi su likvidirani
u samo pet dana. Plan je bio uništiti policijske postaje, likvidirati političke
dužnosnike i zatrovati beogradski vodovod. Među likvidiranima su se našli i
Ambroz i Adolf Andrić, Ilija Glavaš, Stipe Ljubas, Đuro Horvat i drugi. U
zemlju su stigli sa 6 pušaka, 17 pištolja, 4 karabina, 2 automata, dvije
automatske puške i čak 11 tisuća metaka. Donijeli su i 19 noževa, 2
radiostanice, 6 kompasa. Koliko je težak bio okršaj s pripadnicima HRB-a,
pokazuje podatak, zabilježen u drugim dokumentima SSUP-a, da je grupa Raduša,
prije nego što je likvidirana, uspjela ubiti 13 i raniti 15 vojnika,
milicionara i pripadnika Teritorijalne obrane.
O suđenju Perkoviću i Mustaču (optuženima da su kao agenti
Udbe ubili pripadnika emigracije) Jozo Ćurić izvještava već mjesecima. Medijski
prostor je pun raznih analiza o "zločinačkoj" komunističkoj vlasti
koja se "obračunavala s političkim neistomišljenicima". Jako
objektivno izvještavanje i "analize".
U Njemačkoj je u to doba radio jako veliki broj ljudi s
prostora bivše Jugoslavije. Možemo slobodno reći na stotine tisuća ljudi. Prema
nekim informacijama od 1946. pa sve do 1989. Udba je ubila 67 Hrvata izvan
zemlje, pokušala ubiti njih 23, otela njih četvero, pokušala oteti dvoje, a za
četvero emigranata ne zna se koja ih je sudbina zatekla. Daleko najveći broj
ubijenih, njih 35, smrt je dočekalo u Zapadnoj Njemačkoj. Ostali su ubijeni u
akcijama Udbe u ostalim zemljama u koje su Hrvati tradicionalno emigrirali,
napose u Austriji, Kanadi, Italiji, Argentini i Francuskoj.
Ono što nitko ne govori da je Udba ubijala ljude koji su
bili umiješani u financiranje ili sudjelovanje u terorističkim organizacijama
koje su ubijale, podmetale bombe i ubacivale oružane skupine unutar - tada -
legalne i međunarodno priznate i ugledne države u svijetu. Udba nije nasumično
ubijala koga je stigla, nego je temeljem procjena i tajnog djelovanja odabirala
po društvo i državu najopasnije članove raznih organizacija koje su dokazano
djelovale i ubijale ljude.
Zanimljivo je kako nitko ne govori o tadašnjem terorističkom
djelovanju hrvatske emigracije. Zanimljivo je i kako nitko ne postavlja pitanje
zašto je Njemačka i njene tajne službe dozvoljavala neometano djelovanje takvih
opasnih skupina? Zašto je Njemačka, i s kojim ciljem, podupirala terorističke
grupe i njihovo djelovanje na svojem teritoriju? Tu se postavljaju brojna
pitanja na koje nema odgovora, ali u javnom prostoru ih nitko ne postavlja.
Novinari i analitičari u današnjoj Hrvatskoj gledaju kroz vrlo čudne naočale
djelovanje Udbe i ne postavljaju kritička pitanja. Njima terorističko
djelovanje ne predstavlja povod za reakciju. Današnje države koje imaju posla
sa sličnim grupacijama i teroristima bez puno objašnjavanja ubijaju teroriste
na teritorijima drugih država. Bile one njihove saveznice ili ne. Teroriste i
njihovu djelatnost se sprečava u samom nastajanju, a dokazani teroristi su
legalne i legitimne mete i o tome u današnje svijetu nema čak niti rasprave.
Terorist se ubijaju, ubijaju se i njihove obitelji i svi koji se slučajno
zateknu u njihovoj blizini. Taj pristup i takvo preispitivanje razdoblja kada
su ubijani razni pripadnici hrvatske emigracije je nemoguće vidjeti u današnjoj
Hrvatskoj. Ministarstvo vanjskih poslova neće uputiti upit u Njemačku za uvidom
u spise tajnih službi da se vidi odnos između HOP-a,HBR-a i BND-a. Nikoga to ne
zanima, ali svi osuđuju agente Udbe koji su pripadnike tih organizacija
likvidirali. Čudan pristup, čudnih novinara, čudne televizije koja izvještava
za čudnu javnost.
Nema komentara:
Objavi komentar