Ko ovo more platit...

Dolazi i to razdoblje godine. Hrvatska je zemlja koja ima lijepo more, razvedenu obalu, pregršt otoka. Stalno nas bombardiraju s propagandom - "Najljepše more na svijetu", "..ko ovo more platit" i sličnim rečenicama.

Uskoro počinju one iritantne reportaže gdje uz naplatne kućice postave "reportera" koji nas izvješćuje koliko je automobila prošlo kroz Lučko, koliko je kilometara dugačka kolona, kakva je gustoća prometa, što kaže lokalni policajac, što voditelj smjene naplate cestarina. I tako iz vikenda u vikend. Taj se užas odvija od lipnja pa do kraja rujna. I onda u međuvremenu krenu dubiozne rasprave - koliko je bilo noćenja, kolika je mogućnost smještajnih kapaciteta Hrvatske. Koliko je to hotela i s koliko zvjezdica. Kakva je ponuda i kakva su bila ulaganja. Onda slijedi svakih toliko javljanje uživo s ministrom turizma koji se hvali - kako eto baš zaslugom njegovog ministarstva - Hrvatska ogromnim koracima grabi naprijed, a sve to zahvaljujući njegovoj viziji i kreditima uz kamatu od samo xy % za proširenje i podizanje kvalitete smještajnih kapaciteta. Uz rakovo crvenilo u licu ministar ushićeno govori da je Hrvatska ostvarila ove godine izniman rezultat, te da očekuje da će i ove godine biti rekordan broj noćenja. Uz primjetnu ozarenost "reportera" ministar turizma, s jedva skrivenom erekcijom, objašnjava kako smo i ove godine proširili smještajne kapacitete, uložili nadljudske napore da podignemo nivo vanpansionske usluge ne bi li Hrvatska i ove godine bila najpoželjnije turističko odredište.

Potom počinje procjena koliko je to milijardi eura Hrvatska "zaradila" na turizmu. Pa onda krenu 6, 7, 8 i varijacije na te brojeve. Milijarde zarade od turizma su jamac stabilne Kune, deviznih rezervi i ostale priče kojima nam TV kuće pune glavu. I to je priča koja se vrti godinama, svake godine je to eto, isto. Od lipnja do listopada mi se naslušamo zajapurenih Čeha i Mađara koji sjedeći u automobilima govore o prekrasnom moru, skupoj cestarini i gužvama koje su nepodnošljive. Gore opisani cirkus možemo očekivati i ove godine, a s obzirom da je ovo godina u kojoj su izbori - mediji će biti još naporniji u tom "izvješćivanju". Ne treba dvojiti da će se u propagandi i cirkusu turističke sezone uključiti i Milanović i svi ministri, ali i predsjednica i oporba. Iz fokusa nam neće ispadati osmjesi i zadovoljstvo nevjerojatnom sezonom koja će jamčiti med i mlijeko koje će teći u potocima. Obnovit ćemo razrušenu ekonomiju, osvježiti proizvodne pogone, otvarati ćemo radna mjesta bez muke. Bespovratni krediti će jamčiti Hrvatu da može biti poduzetnik i kapitalist baš kao i svaki Amerikanac.

No, postoje tu podaci koje vam nikada neće reći. S javnih televizija nikada nećete čuti svima dostupne i indikativne podatke. Zli jezici bi rekli da je to namjerno....nećemo biti zlobni...ma nije namjerno sigurno. To bi bila onda propaganda.

Ja ću se dotaći samo jednog podatka.

U Hrvatskoj je 2014. ostvaren 66,1 milijun noćenja, od čega su 92% noćenja ostvarili strani gosti.

U Hrvatskoj je 1987. ostvaren 68,1 milijun noćenja, od čega su domaći gosti činili 33%, odnosno ostvarili su 22,4 milijuna noćenja.....

Ta 2014. godina je bila rekordna. Nikada Republika Hrvatska nije ostvarila taj broj noćenja. Socijalistička Republika Hrvatska je taj broj noćenja ostvarila 1987. godine. Činjenice koje su nepoznate našoj javnosti. To su podaci za koje ne znaju niti eminentni novinari, veliki istraživači. Ta 1987. godina, kada je u Zagrebu bila Univerzijada, je bila rekordna turistička godina. To je bila godina kada je Socijalistička Republika Hrvatska imala manji smještajni kapacitet, kvalitetom daleko ispod današnjeg. To je bila godina kada je "cimer frei" smještaj bilo nemoguće kontrolirati, te je barem pola tih gostiju prošlo neprijavljeno i mimo svih poreznih šapa. 2014. godine vlada Zorana Milanovića si nije dozvolila taj luksuz, oni znaju koliko je nona Mara prodala rajčica na tržnici u Kaštel Gomilici.

Na more se te godine išlo starom "janjičarskom cestom". Jedna traka u smjeru Zagreba, druga u smjeru mora. Cruiser brodova nije bilo, a broj letova je nemoguće i uspoređivati s današnjim brojem letova. Kada bi gledali sredstva koja su uložena u marketing te 1987. godine i usporedili ih s modernom kampanjom za samo jednu sezonu, vjerojatno bi došli do cifre koju je Socijalistička Republika Hrvatska u marketing uložila u 10 ili 15 godina.

No usprkos svemu tome, Republika Hrvatska još uvijek nije oborila rekordnu 1987. godinu Socijalističke Republike Hrvatske.

Udio domaćeg gosta je oko 10% svih ovih godina Republike Hrvatske. 2014. je taj udio smanjen za dodatnih 20% na mizernih 8%. Ne kanim se baviti analizom uzroka takvih poraznih podataka. Reći ću da je to posljedica boljitka i velikih dosega moderne Hrvatske države koja je svoje stanovništvo svela na konobare i sobarice koji za sitan novac rade 14 sati dnevno u hotelima koji su u stranom vlasništvu. Dopustit ću si tu zlobu. Tako ću i likovati nad svim zagovornicima kapitalizma i napisati da je postotak domaćeg gosta to niži što je društvo lošije. U bivšoj državi smo mogli govoriti o našem moru jer su ljudi na to more odlazili svake godine. Djeca su išla organizirano s vrtićem 10 dana na more, ali i 10 dana na skijanje. Društvo "Naša djeca" je taj sistem odlazaka djece na more prakticiralo desetljećima i doslovno nije bilo djeteta u SR Hrvatskoj koje nije bilo na moru. Danas imamo generacije djece koje na "našem" moru nisu bila nikada. Nezaposleni roditelji nisu im u mogućnosti pružiti niti osnovne stvari, a kamoli odlazak na more. Postotak od 8% domaćeg gosta je i poraz cijelog društva, a posebno je licemjerno slušati o "našem" Jadranu koje je najljepše na svijetu. Odrasle su generacije koje su to more mogle vidjeti samo na dnevniku kada zajapureni ministar turizma ushićeno govori o povećanju broja gostiju...

Tako je danas sustav radničkih odmarališta samo relikt sistema "mraka", odlazak na godišnji odmor se svodi na krečenje stana i eventualan posjet rodbini. Nekadašnji "K15" je mračni relikt prošlosti gdje je radnik regres mogao iskoristiti da plati radničko odmaralište za sebe i obitelj. I zato mi je već sada muka kada se sjetim izvještaja s naplatnih kućica Lučko i svih onih hvalospjeva o "našem" Jadranu koji je najljepši na svijetu.