Papa na stadionu Potemkin

Bosna je napaćena, uništena i nikada popravljena zemlja. Mir temeljen na ratnim uspjesima ili neuspjesima bio je bolji od nastavka užasa klanja. Sporazum o miru potpisan od gospodara rata i danas je uteg oko vrata ljudima koji žive u Bosni.

I ja sam upoznao Bosnu, slijedom neobičnih dogodovština mojeg djeda. 1948., u doba razilaska Tita sa Staljinom, djed je bio na školovanju se u SSSR-u. Kako je to tada išlo optužili ga da je špijun Tita i jedva je pobjegao u Jugoslaviju, skriven u poštanskoj vreći jednog od posljednjih aviona koji je sletio iz SSSR-a u Jugoslaviju. Ovdje je pala sumnja da je ruski špijun...jedva je dokazao da nije, ali je izbačen iz vojske i poslan u Zavidoviće. Tamo je morao biti. Ljeta sam, kao dijete, znao provesti u tom gradiću u Bosni. Ulica gdje su stanovali moja baka i djed je bila radnička ulica, sa stanovima u montažnim zgradama. Radnici "Krivaje" svih nacionalnosti su stanovali u toj ulici. Zgrade s tri kata, po tri stana na katu. Bili su nam na katu susjedi - jedan Srbin jedan Musliman. Baš kao da je netko rukom birao da na tom katu budu zastupljene sve tri skupine. Da nitko ne bude u većini i da svi budu jedan do drugoga.

Do devedesetih djed je bio polupokretan, invalid. Doživio je moždani udar, a rat je počeo bjesniti. Nismo bili u stanju izvući ih preko noći, dok smo organizirali prevesti djeda i baku u Zagreb protekli su mjeseci. Baka i djed su imali nesreću da su bili na strani koju su držali Muslimani, a Hrvati su tukli po dijelu Zavidovića u kojem su djed i baka živjeli. Iako je djed bio duša od čovjeka, djeci je popravljao bicikle, a susjedima prebirao gljive i znalo ga je doslovno pola grada - to mu nije pomoglo. Baka je za granatiranja morala sama djeda spuštati u podrum, a u skloništu je bilo.....ružno. Uspjeli smo nekako organizirati prijevoz, djed i baka su se izvukli iz rata poharanih Zavidovića. Put je bio dug, iscrpljujuć, djed je dobio tešku upalu pluća. Nedugo nakon dolaska u Zagreb je preminuo - kao žrtva rata s kojim nije imao nikakve veze, niti ga je poticao, niti je ikada shvatio zašto se vodi.

To je samo jedna od bosanskih priča, teških i mučnih. Ima ih i puno gorih, onih koji su završavali ubojstvima stotina nevinih ljudi, priča o opsadama, logorima smrti, masovnim silovanjima i gnjusobama koje je teško pojmiti iz današnje perspektive.

Mir je u takvom kaosu uspostavljen silom, na brzinu. Podijelio je ljude u torove, stvorio beskrajnu i neograničenu vlast administracije je koja doslovno ugušila zemlju. Bosna je danas više manje na aparatima, ona diše uz pomoć umjetnih pluća, srce umjetno kuca. Ona je teški bolesnik koji nije u stanju skrbiti se o sebi. Nezaposlenost je u Bosni nemjerljiva, osobni dohodak mizeran i apsolutno nedovoljan za normalan život. Nije dobro u torovima. Niti u jednom niti u drugom.

Naravno da je potrebno učiniti sve da se takve grozote prebole, zaborave, oproste. Svaki napor u tom smjeru svi možemo samo podržati. Možda je Papa koji je došao u Sarajevo upravo ono što je trebalo Bosni da krene u pozitivu....možda će baš sada uskrsnuti poštenje, ljubav prema bližnjem, mir, suživot. Možda će baš nakon ovog posjeta prestati prebrojavanje krvnih zrnaca, možda će te granice između Federacije i Republike Srpske baš nakon posjeta Pape postati samo zamišljena crta na karti. Možda će Hrvati i Bošnjaci prestati stvarati napetosti oko stvaranja novog tora za podjelu unutar te jadne Bosne. Volio bih da se ljudi sjednu za stol, dogovore novi ustroj temeljen na zajedništvu, zajedničkom interesu i s ciljem dobrog života svih ljudi koji žive u Bosni. Mogu vam odmah reći da ništa od toga. Sve te priče Pape smo vidjeli, priče o miru pomirenju, ljubavi....sve je to već viđeno.

Na Hipodromu u Zagrebu Papa Ivan Pavao II prvi put je došao 10. i 11. rujna 1994, još u ratu. Bilo je to prije "Bljeska", prije "Oluje". Gotovo milijun vjernika i cijela javnost mogla je slušati Ivana Pavla II kako je pozivao na zajedništvo, na opraštanje i promicanje kulture mira. Bez puno pardona, direktno se obratio ljudima na vlasti, svećenicima, svim vjernicima, mladima i rekao: "Morate biti prvi u opraštanju. Kultura mira »ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti«. Što je uslijedilo nakon mise na kojoj je bilo milijun ljudi? Uslijedilo je ratovanje. Poruke Pape Ivana nisu bile u glavi Franje Tuđmana kada je tražio udarac od kojeg se Srbi neće nikada oporaviti. Poruke Pape u to doba nisu bile u glavama ljudi koji su nakon vojne akcije pljačkali, a mjesecima nakon svršetka ratnih operacija na području tzv. "Krajine" ubijali starce na njihovim ognjištima. Ispalo je da je posjet Pape bio uvertira u rat, uvertira u masovno iseljavanje, uvertira u pljačku..... Na stadionu u Sarajevu 13. travnja 1997. godine papa Ivan Pavao II predvodio svečano euharistijsko slavlje. Tom prilikom pozvao je na mir, praštanje i pomirenje, kazavši da je to bitna pretpostavka pomirenja istine i pravde. Ivan Pavao II je govorio o BiH i prije i poslije posjete, a isticao je da je Sarajevo simbol suživota, tolerancije i zajedničke budućnosti. Ispred Katedrale Srca Isusova u Sarajevu kao znak zahvalnosti za sve što je učinio za BiH i njene građane,  nedavno je postavljen spomenik u čast Ivanu Pavlu II. 2003. godine Ivan Pavao II je ponovo pohodio BiH i to 22. lipnja , kada je stigao u Banju Luku. I tada je također pozvao na pomirenje, mir i afirmaciju čovjeka u BiH.

U subotu je došao Papa, sada drukčiji Papa Franjo. U Sarajevo. Papa kojeg voze u jeftinom automobilu. Papa kojem nije teško stati, na užas osiguranja, i pozdraviti se s ljudima koji mu mašu. Papa koji ima istu poruku. Poruku mira, bratstva, praštanja i koji poziva političare da rade na dobrobit svih ljudi. Mogli smo tako gledati razdragano mnoštvo koje pozdravlja jednostavnog čovjeka u bijeloj haljini. Svi su se kleli u mir, u posebnu energiju zajedništva i slične stvari. Po treći puta. Ne pamtim koji je grad i državu Papa posjetio toliko puta u tako kratkom vremenskom razdoblju. I koja je država tako oholo odbila sve poruke mira, bratstva i dobrote. Nažalost, sve je to jedna velika predstava i laž. Nakon svih poruka Pape o miru, stadion Potemkin ga je ispratio sa pjesmom "Rajska djevo kraljice Hrvata" i pokazao da je sve što je pokušao učiniti upravo samo pokušaj. Bezuspješan pokušaj.

U trenutku kada je Papa otišao stari akteri su nastavili svoju igru u Bosni. Nikome nije na pamet palo da iskreno i bez fige u džepu pozove sve ljude za stol. I ne mislim pri tome na političare - oni su samo dio problema. Sve društvene skupine iz svih dijelova Bosne trebaju sjesti za stoli i početi rješavati probleme svih. U Bosni su svi na rubu siromaštva, svima je teško doći do posla, a još teže od tog svojeg rada i živjeti. To bi bio logičan nastavak onoga što je u subotu govorio Papa Franjo. Ako je iskrenost vladala taj dan na stadionu Koševo, ako je ljubav bila taj dan u Sarajevu i Bosni - onda je to trenutak od kada se može očekivati nova Bosna, Bosna zajedništva, prosperiteta i istinskog mira. Ne mira kojeg održavaju NATO snage i EU institucije.

Znamo mi da se to neće dogoditi. Iskustvo nam je pokazalo da je to sve jedna predstava za dan. Nakon toga ide sve po starom, a često i na gore. Da nema tog NATO saveza u Bosni vjerojatno bi brzo došlo do novog rata. Da se Bosna nađe bez protektorata i sile koja obuzdava razne ratne huškače rat bi bio pitanje dana, čak niti tjedana ili mjeseci. To je žalosna istina, htjela to javnost priznati ili ne. Zato je teško gledati tu farsu, te lažne osmjehe i lažno divljenje Papi i miru. Po treći puta. Ipak je to sve bila misa na stadionu Potemkin.