Ko ovo more platit...

Dolazi i to razdoblje godine. Hrvatska je zemlja koja ima lijepo more, razvedenu obalu, pregršt otoka. Stalno nas bombardiraju s propagandom - "Najljepše more na svijetu", "..ko ovo more platit" i sličnim rečenicama.

Uskoro počinju one iritantne reportaže gdje uz naplatne kućice postave "reportera" koji nas izvješćuje koliko je automobila prošlo kroz Lučko, koliko je kilometara dugačka kolona, kakva je gustoća prometa, što kaže lokalni policajac, što voditelj smjene naplate cestarina. I tako iz vikenda u vikend. Taj se užas odvija od lipnja pa do kraja rujna. I onda u međuvremenu krenu dubiozne rasprave - koliko je bilo noćenja, kolika je mogućnost smještajnih kapaciteta Hrvatske. Koliko je to hotela i s koliko zvjezdica. Kakva je ponuda i kakva su bila ulaganja. Onda slijedi svakih toliko javljanje uživo s ministrom turizma koji se hvali - kako eto baš zaslugom njegovog ministarstva - Hrvatska ogromnim koracima grabi naprijed, a sve to zahvaljujući njegovoj viziji i kreditima uz kamatu od samo xy % za proširenje i podizanje kvalitete smještajnih kapaciteta. Uz rakovo crvenilo u licu ministar ushićeno govori da je Hrvatska ostvarila ove godine izniman rezultat, te da očekuje da će i ove godine biti rekordan broj noćenja. Uz primjetnu ozarenost "reportera" ministar turizma, s jedva skrivenom erekcijom, objašnjava kako smo i ove godine proširili smještajne kapacitete, uložili nadljudske napore da podignemo nivo vanpansionske usluge ne bi li Hrvatska i ove godine bila najpoželjnije turističko odredište.

Potom počinje procjena koliko je to milijardi eura Hrvatska "zaradila" na turizmu. Pa onda krenu 6, 7, 8 i varijacije na te brojeve. Milijarde zarade od turizma su jamac stabilne Kune, deviznih rezervi i ostale priče kojima nam TV kuće pune glavu. I to je priča koja se vrti godinama, svake godine je to eto, isto. Od lipnja do listopada mi se naslušamo zajapurenih Čeha i Mađara koji sjedeći u automobilima govore o prekrasnom moru, skupoj cestarini i gužvama koje su nepodnošljive. Gore opisani cirkus možemo očekivati i ove godine, a s obzirom da je ovo godina u kojoj su izbori - mediji će biti još naporniji u tom "izvješćivanju". Ne treba dvojiti da će se u propagandi i cirkusu turističke sezone uključiti i Milanović i svi ministri, ali i predsjednica i oporba. Iz fokusa nam neće ispadati osmjesi i zadovoljstvo nevjerojatnom sezonom koja će jamčiti med i mlijeko koje će teći u potocima. Obnovit ćemo razrušenu ekonomiju, osvježiti proizvodne pogone, otvarati ćemo radna mjesta bez muke. Bespovratni krediti će jamčiti Hrvatu da može biti poduzetnik i kapitalist baš kao i svaki Amerikanac.

No, postoje tu podaci koje vam nikada neće reći. S javnih televizija nikada nećete čuti svima dostupne i indikativne podatke. Zli jezici bi rekli da je to namjerno....nećemo biti zlobni...ma nije namjerno sigurno. To bi bila onda propaganda.

Ja ću se dotaći samo jednog podatka.

U Hrvatskoj je 2014. ostvaren 66,1 milijun noćenja, od čega su 92% noćenja ostvarili strani gosti.

U Hrvatskoj je 1987. ostvaren 68,1 milijun noćenja, od čega su domaći gosti činili 33%, odnosno ostvarili su 22,4 milijuna noćenja.....

Ta 2014. godina je bila rekordna. Nikada Republika Hrvatska nije ostvarila taj broj noćenja. Socijalistička Republika Hrvatska je taj broj noćenja ostvarila 1987. godine. Činjenice koje su nepoznate našoj javnosti. To su podaci za koje ne znaju niti eminentni novinari, veliki istraživači. Ta 1987. godina, kada je u Zagrebu bila Univerzijada, je bila rekordna turistička godina. To je bila godina kada je Socijalistička Republika Hrvatska imala manji smještajni kapacitet, kvalitetom daleko ispod današnjeg. To je bila godina kada je "cimer frei" smještaj bilo nemoguće kontrolirati, te je barem pola tih gostiju prošlo neprijavljeno i mimo svih poreznih šapa. 2014. godine vlada Zorana Milanovića si nije dozvolila taj luksuz, oni znaju koliko je nona Mara prodala rajčica na tržnici u Kaštel Gomilici.

Na more se te godine išlo starom "janjičarskom cestom". Jedna traka u smjeru Zagreba, druga u smjeru mora. Cruiser brodova nije bilo, a broj letova je nemoguće i uspoređivati s današnjim brojem letova. Kada bi gledali sredstva koja su uložena u marketing te 1987. godine i usporedili ih s modernom kampanjom za samo jednu sezonu, vjerojatno bi došli do cifre koju je Socijalistička Republika Hrvatska u marketing uložila u 10 ili 15 godina.

No usprkos svemu tome, Republika Hrvatska još uvijek nije oborila rekordnu 1987. godinu Socijalističke Republike Hrvatske.

Udio domaćeg gosta je oko 10% svih ovih godina Republike Hrvatske. 2014. je taj udio smanjen za dodatnih 20% na mizernih 8%. Ne kanim se baviti analizom uzroka takvih poraznih podataka. Reći ću da je to posljedica boljitka i velikih dosega moderne Hrvatske države koja je svoje stanovništvo svela na konobare i sobarice koji za sitan novac rade 14 sati dnevno u hotelima koji su u stranom vlasništvu. Dopustit ću si tu zlobu. Tako ću i likovati nad svim zagovornicima kapitalizma i napisati da je postotak domaćeg gosta to niži što je društvo lošije. U bivšoj državi smo mogli govoriti o našem moru jer su ljudi na to more odlazili svake godine. Djeca su išla organizirano s vrtićem 10 dana na more, ali i 10 dana na skijanje. Društvo "Naša djeca" je taj sistem odlazaka djece na more prakticiralo desetljećima i doslovno nije bilo djeteta u SR Hrvatskoj koje nije bilo na moru. Danas imamo generacije djece koje na "našem" moru nisu bila nikada. Nezaposleni roditelji nisu im u mogućnosti pružiti niti osnovne stvari, a kamoli odlazak na more. Postotak od 8% domaćeg gosta je i poraz cijelog društva, a posebno je licemjerno slušati o "našem" Jadranu koje je najljepše na svijetu. Odrasle su generacije koje su to more mogle vidjeti samo na dnevniku kada zajapureni ministar turizma ushićeno govori o povećanju broja gostiju...

Tako je danas sustav radničkih odmarališta samo relikt sistema "mraka", odlazak na godišnji odmor se svodi na krečenje stana i eventualan posjet rodbini. Nekadašnji "K15" je mračni relikt prošlosti gdje je radnik regres mogao iskoristiti da plati radničko odmaralište za sebe i obitelj. I zato mi je već sada muka kada se sjetim izvještaja s naplatnih kućica Lučko i svih onih hvalospjeva o "našem" Jadranu koji je najljepši na svijetu.

Poredba Socijalistička Republika Hrvatska i Republika Hrvatska

Apsolutni poraz "demokrata" i kapitalista.....Socijalistička Republika Hrvatska je apsolutno superirorna u svim segmentima društva, gospodarstva i svega ostaloga.....podatak o BDP treba uzeti s rezervom, jer količina roba i usluga koje ste mogli kupiti 1990. za 6500 $ i što možete danas za 10 500 $ nije niti slično....vrijednost novca je drastično pala.

Jedini način da ponovno možemo živjeti pristojno od svojeg rada je zakopati ovaj sustav društvenog uređenja duboko duboko...što dublje.....kapitalizam i "demokracija" je jedan sustav zla i sustav protiv svih poštenih i radnih ljudi.

Orhidea Gaura Hodak - novinarka Nacionala o pritiscima i prijetnjama u slučaju Manolić-Karamarko

Tribina „MEDIJI U HRVATSKOJ“ je održana 3. srpnja 2015. u Zagrebu u organizaciji Oraha.

Sudjelovali su

Saša Leković – predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

Mirjana Rakić - predsjednica Agencije za elektroničke medije

Mladen Novak - predsjednik saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije

Davorka Budimir - predsjednica Transparency International Hrvatska

Zorislav Antun Petrović - stručnjak za antikorupciju

Aleksandra Kolarić – stručnjakinja za odnose s javnošću

Boris Pavelić – novinar Novog lista

Orhidea Gaura Hodak - novinarka Nacionala

Domagoj Margetić - novinar

Daniel Berdais - bivši glavni i odgovorni urednik Radija 101

Moderirao je - Dean Šarčević – glasnogovornik ORaH-a.

Danas ću vam s tribine prikazati audio snimku dijela izlaganja novinarke Nacionala. Orhidea Gaura Hodak je iznijela priču oko objave intervjua sa Josipom Manolićem, u kojem ovaj proziva Tomislava Karamarka da je Udbaš, koja je ostala nepoznata javnosti. Njeno izlaganje prikazuje da je Tomislav Karamarko dobro znao što Nacional kani objaviti, znao je da je novinarka razgovarala s Josipom Manolićem, te su ljudi koji okružuju Tomislava Karamarka pokušali spriječiti objavljivanje njihovog razgovora. Novinarku su slijedili, fotografirali i putem medija pod kontrolom HDZ-a ili ljudi iz HDZ-a objavili njezinu fotografiju razgovora s Manolićem. Nacional je zaprimio i prijetnje, glavni urednik je dobio poruku da "smiri" Gauru. Sve se to događalo prije same objave razgovora s Josipom Manolićem koji tvrdi da je Tomislav Karamarko radio za Udbu, te da je bio njezin član.

O istome je govorio i Boris Pavelić, novinar riječkog Novog lista, koji je zbog objavljivanja, odnosno prenošenja vijesti o tvrdnjama Manolića, skoro dobio i otkaz. To samo pokazuje koliko je pritisaka iz HDZ-a bilo prema svim medijima u Hrvatskoj da se ne objavljuje intervju s Josipom Manolićem, odnosno da se ne prenose tvrdnje Josipa Manolića. Tu informaciju nisu danima objavili vodeći mediji u Hrvatskoj, pa niti HRT. Bijedna isprika tih medija je bila da čekaju da "druga strana" iznese svoju priču, što naravno Tomislav Karamarko nije učinio 7 dana, iako je bio upoznat sa svime i prije nego što je intervju s Josipom Manolićem i objavljen. Indikativno je da u Hrvatskoj najveći pritisak na novinare i medije vrši oporbena stranka i to ona kojoj je presuđeno, doduše nepravomoćno, da je kriminalna organizacija.

Tomislav Karamarko je demantirao tvrdnje Josipa Manolića, te je najavio i tužbu protiv njega....tužbu nije podnio niti do današnjeg dana, što se može protumačiti kao odustajanje od pravne bitke jer su tvrdnje iznesene u Nacionalu o njegovoj udbaškoj prošlosti točne. U medijskom prepucavanju je Manolić pozvao Tomislava Karamarka da ga slobodno tuži jer on za svoje tvrdnje ima i dokaze i dokumentaciju koja njegove tvrdnje potvrđuje.

Istina je opasna, u Hrvatskoj za istinu ljude otpuštaju, proganjaju, prijete im, slijede ih i špijuniraju. Istina u Hrvatskoj nema dobru prođu, istinu je u Hrvatskoj teško i plasirati. Biti će zanimljivo kako će Tomislav Karamarko do početka predizborne kampanje amortizirati ove tvrdnje koje bi ga, u nekoj normalnoj državi, izbacile iz izborne utrke, a kako sada stvari stoje to se neće dogoditi. HDZ-u i njegovom članstvu očito ne smeta Udbaška prošlost njenog vođe, pa čak i kada on tako strastveno proganja "komuniste", "neprijatelje Hrvatske", "crvene", kada zaziva lustraciju.....pomalo suluda situacija.... U sljedećih šest mjeseci do izbora možemo očekivati svašta, biti će zanimljivo, pogotovo kako će izborno tijelo objasniti da glasa za najžešćeg protivnika komunista koji nije sa sebe sprao optužbu da je bio pripadnik i da je radio za Udbu.

U načelu idemo u gore sutra

U Zagrebu se lagano topi asfalt, par dana zraka pa onda opet sve ponovno...klima uređaji rade, kada dođu računi za struju bit će veselo. Zahvaljujući SDP-u naravno, koji je odmah po dolasku na vlast podigao cijenu struje za 23%. PDV je Zoran Milanović podigao za 2% i otpratio struju na čak 25% veću cijenu nego je bila u razdoblju prije nego što nas je svojim "državničkim" govorom sve očarao nakon pobjede u izbornoj noći. Jedan sam od onih koji je taj govor vidio kao demagogiju i uvod u teške dane koji nas čekaju. Opijenost pobjedom i trljanje ruku moglo se čuti kroz pet vrata drugog kata Iblerovog trga. Došlo je njihovo vrijeme, sada će oni, Kukuriku koalicija, pokazati kako se vodi zemlja. Nisam u to vjerovao nikada. Za mene nema goreg od HDZ-a, ali ja sam njih prestao smatrati legalnom političkom opcijom onog trenutka kada su proglašeni kriminalnom organizacijom. Do trenutka kada se to ili ne potvrdi ili ne odbaci HDZ za mene ne predstavlja legalnu i legitimnu političku stranku. SDP je u toj priči s HDZ-om odigrao svoju ulogu, sramnu naravno. Od HDZ-a ne očekuješ ništa drugo nego korupciju, nepotizam, institucionalno nasilje, rodijačko pogodovanje, zataškavanje, prijetnje...to je ono što od te bratije možeš očekivati, znaš s kim imaš posla. Problem nastaje što kao alternativu toj organizaciji imaš ljude koji te iste HDZ pripadnike kriminalne organizacije nisu u stanju pobijediti na izborima. Grijeh Zorana Milanovića i onih koji ga na toj poziciji drže seže još u 2007. godinu i gubitak ključnih izbora koje nije trebao, a niti smio izgubiti. Upravo su ti izbori ključni za situaciju koju imamo danas. Da je tada Zoran Milanović iščezao iz javnosti u vrijeme trajanja predizborne kampanje i da, kamoli puste sreće, nije izrekao niti jednu javnu riječ - SDP i koalicija bi 2007. dobila izbore i porazila kriminalnu organizaciju HDZ i Ivu Sanadera. Ne vjerujem da bi Zoran Milanović nešto epohalno učinio za Hrvatsku ili da bi pokrenuo neke procese koji bi nas odveli prema stazi neke normalne prosperitetne zemlje, to sigurno ne bi bilo napravljeno, ali bi se spriječio opći pljačkaški pohod vođen od Ive Sanadera....i prema pravosuđu ove zemlje nikoga drugoga osim Ive Sanadera.

Gubitak izbora 2007. nije rezultirao smjenom Zorana Milanovića, što je katastrofalna greška ljudi iz SDP-a, greška koju mi kao društvo plaćamo i dan danas. Izborne gubitnike se ne pošteđuje nakon poraza na izborima, pogotovo ne one koji su svojim traljavim i neinteligentnim potezima na vlast doveli kriminalnu organizaciju. Takav rasplet gubitka izbora 2007. SDP je dovelo u situaciju da s gubitničkim i nesposobnim vodstvom provede u letargiji i četverogodišnjem zimskom snu. Uzimala se plaćica, volio se režim, Ivo pljačka a ja ležim...pa niti u trenutku kada Ivo Sanader bježi iz zemlje SDP, zajedno s svim strankama "opozicije" se ne snalazi i ne vuče odlučne poteze, iako je jasno o čemu se radi. Jasno je da Jadranka Kosor nije trebala obnašati dužnost predsjednice vlade. Svima je bilo jasno da je potrebno stati, proglasiti Jadranku Kosor privremenom predsjednicom vlade, svima je jasno bilo da treba raspustiti Sabor i raspisati izbore zbog situacije u kojoj se cijela Vlada zajedno s svim ministrima treba naći pod policijskom paskom i istragom. To bi bio logičan i normalan slijed kada u trenutku kada je Ivo Sanader raskrinkan kao pljačkaš i osoba koja je doslovno bježala iz zemlje kao zadnji svodnik ili pljačkaš.

Rješenje takve situacije, nakon što HDZ nije želio raspisati izbore, je bio vrlo jednostavan. Sve opozicijske parlamentarne stranke su se trebale povući iz Sabora, onemogućiti kvorum pri radu - jer bi Sabor izgubio kvorum da su to "stranke opozicije" učinile - i HDZ bi bio prisiljen raspisati izbore. To SDP na čelu sa Zoranom Milanovićem nije učinio...produžio je agoniju u kojoj smo bili do zadnjeg dana do kojeg je HDZ mogao obnašati vlast. Bilo je tu puno priča zašto je to tako napravljeno, Evropa i pregovori, jedinstvo, poštivanje demokratske procedure - ali sve su šuplje - napravljeno je zato što Zoran Milanović nije imao političke petlje, vizije i hrabrosti to učiniti. Zato nije to napravljeno. U mandatu Ive Sanadera je propušteno napraviti štošta, a pljačka je poprimila tolike razmjere da mi niti danas nismo u stanju udahnuti kao društvo, još se nismo, a i nećemo se tako skoro od toga oporaviti.

Zoran Milanović je okupio ekipu, umirovljenici - HNS - IDS i krenuo sa "Planom 21" u predizbornu utakmicu. Koalicija s njim na čelu je dobila izbore, a izgubiti ih, nakon pljačke, kriminala i banditizma HDZ-a jednostavno nije mogao. Obećala nam je ta koalicija svašta - ispunila nije ništa osim objave registra branitelja. Ono što jest učinio Zoran Milanović i njegova koalicija osjećamo na svojoj koži svakodnevno. Prije svega poskupljenje svih režijskih troškova je uništilo prosječnog stanovnika ove zemlje. Kada usporedim račune od prije 4 godine s današnjima ja imam ravno duplo veće režijske troškove. I to je ono što je najveći kamen oko vrata prosječnog stanovnika. Pustimo sada na stranu propagandističke podatke kojima nas kupljeni mediji hrane....struja je poskupjela za više od 23%, plin za 32%, voda za preko 100% - pojedini gradovi koji postotak manje, a poneki za koji postotak više. Poskupjelo je grijanje, cestarine, a na sve to je došao i PDV od 25% - što je njegovo povećanje za 2% u odnosu na razdoblje prije osvajanja vlasti Zorana Milanovića. Ta povećanja cijena su dovela do drastičnog pada potrošnje, te je to smanjenje potrošnje dovelo do pada prometa u trgovini na malo, potražnje, proizvodnje - pa onda posljedično i do kolapsa u gospodarstvu. Upravo je ta i takva politika uništavanja obitelj u Hrvatskoj dovela do nemogućnosti plaćanja preskupih režija, pa posljedično i do blokada računa ljudi. 330 000 ljudi ima blokirane i ovršene račune. Tristotridesettisuća ljudi! Tim potezima je Zoran Milanović otvorio i pitanje - kakvog smisla ima sustav u kojem je moguće dobiti na izborima mandat za provođenje određenih poteza i politika - a nakon što preuzimanja vlasti radiš upravo suprotno od obećanoga? Gdje su poluge koje štite ljude od takvih predizbornih prevara? Kakvog smisla ima sustav u kojem nema mehanizma koji takvo postupanje sprečava?

Sada nas bombardiraju s podacima o povećanjima potrošnje, izvoza, rasta zaposlenosti - ali sve je to šuplja propaganda. Umirovljenici nisu nikada gore živjeli, iz Hrvatske je u tijeku egzodus svih generacija - od frizera i "bauštelaca" do doktora znanosti i anesteziologa. Poskupljenja su bila popraćena s neviđenom antipoduzetničkom kampanjom, a teror raznih inspekcija, komunalnih redara, letećih carinika je dovela do općeg poreznog terora nad građanima. Poduzetnici su tretirani kao kriminalci i bili su dužni dokazati da nisu s one strane zakona. Fiskalne blagajne su uvedene svakoj bakici koja je na tržnici htjela prodati kilu trešanja, kafići su se zatvarali zbog kune viška u blagajni, ali velike Zoran Milanović nije dirao....upravo suprotno...veliki su dobili stotine milijuna kuna "poticaja". U velike dućane nije ulazila inspekcija i zatvarala ih zbog kune viška u blagajnama...iako svi znamo da nema kase u kojoj nema ili kuna viška ili kuna manjka. Državni teror bio je rezerviran za male i srednje poduzetnike. Velikima su opraštani dugovi kroz predstečajne nagodbe, velikima je omogućeno štošta - prema nekima to je teški kriminal.....pokazati će vrijeme - ali magare je već pojedeno.

Istovremeno je Zoran Milanović radio na tome da obori cijenu rada. Rad "bez rada" za 1600 kn preplavilo je tržište i poduzetnici su mogli imati klince koji im rade besplatno. Nakon što te klince potroše, uzmu druge i tako koliko im treba. Mirando Mrsić je tom mjerom ozakonio robovlasnički rad, odredio nadnicu i posredno doveo do rušenja cijena rada na tržištu. Tim je mjerama učinio radnika koji radi za mizernih 3000 kn apsolutno preskupim - te je tom mjerom počeo temeljito mijenjati sliku na tržištu rada. Ta je mjera definitivno pridonijela masovnom iseljavanju svih ljudi koji su znali i imali iskustva u radu. Mirando Mrsić je dobio koji postotak na statistikama, bez obzira na to što je time napravio zlo desetinama tisuća obitelj. Mirando Mrsić je i ukinuo osmosatno rado vrijeme dozvoljavajući da se tjedno radno vrijeme produlji na 60, a u realnosti, na neograničen broj sati...veliki doprinos SDP-a socijaldemokraciji i radničkim i ljudskim pravima....hvala SDP-u. Nabrojati sve loše što su učinili Kukurikavci bi odvelo ovaj tekst u nečitljivost, pa ću tu stati. Lagano se približavaju izbori, pa je vrijeme da se okuplja ekipa za nove pohode na vlast, nova šansa da se zadrže privilegije, vožnje helikopterima, blindirane limuzine i apsolutna vlast bez ikakve odgovornosti. Eto, počele su i ankete kojima nitko normalan ne vjeruje, pa nam sad HDZ, pa SDP prelazi u vodstvo prema predizbornim anketama, a sve u veličini moguće statističke pogreške. Jer, valjda je razlika tko će od te dvije opcije sjediti u Saboru i dizati ruke čas za ovo, pa čas za ono poskupljenje, gubitak prava, srozavanje standarda...Bitno je onima koji od toga žive, pa Zoran Milanović najavljuje koaliciju s Laburistima- strankom rada. Laburisti su nova snaga Kukuriku koalicije. Logično, trebaju ljudi iz Laburista - stranke rada koalirati s grobarima osmosatnog radnog vremena u Hrvatskoj, s ljudima koji su od radničkih prava napravili krpu kojom će začepiti proračunske rupe. Odluka je u svakom slučaju sramotna, posljednji čavao u lijesu stranke koja je imala lijep početak...šteta, žao mi je. Biti će tu i HNS, umirovljenici....uglavnom, svi oni koji da izađu na izbore samostalno ne bi mogli prijeći niti izborni prag od 5%. HNS tako varira između 0,7% i 1,3%, Laburisti i umirovljenici su tu negdje po snazi....SDP pokušava namamiti i SDSS u koaliciju, ali nekako ne vjerujem da će im to uspjeti. No vidjet ćemo...u svakom slučaju nemamo se čemu veseliti. Kako stvari sada stoje ili će nas voditi SDP i Kukurikavci koji nisu napravili ništa osim što su nam otežali život i potpuno nas ekonomski unazadili ili nas kriminalna organizacija vodi u bolje sutra. Stvarno nam je jadno to sutra. Treba na kraju naglasiti da je Zoran Milanović do sada izgubio sve izbore od HDZ-a - osim onih 2011. Tako je SDP valjda jedina stranka u Evropi koja je uvjerljivo izgubila nekoliko izbora, pa i predsjedničke, od kriminalne organizacije što dovoljno govori o sposobnosti Zorana Milanovića i njegove ekipe. Tomislav Karamarko nije toliko sposoban, karizmatičan niti ima tako dobru ekipu da bi tome mogao zahvaliti pobjede nad SDP-om i Zoranom Milanovićem. Upravo suprotno, za sve pobjede HDZ-a, kako 2007. pa tako i danas, odgovoran je i zaslužan Zoran Milanović. Pa, pozivam drage SDP-ovce da razmisle - tko ih to vodi? Koga to držite na čelu stranke koja nas kani odvesti u gore sutra? Ako je Zoran Milanović i ekipa koja ga drži na vrhu zaista najbolje što SDP ima - onda takva stranka ne treba dobiti izbore.

Gnjavatori sitnog zuba

Malo malo pa neka "afera". Pa je afera parking, pa je toranj, pa je službena kartica, pa je imovinska kartica...oguglali su ljudi. Više i ne primjećuju. U svojoj muci i strahu da ne budu gladni sutra, u svojim hladnim sobama za koje nisu u stanju zaraditi dovoljno za grijanje huču u čaj i gledaju dnevnike....slušaju otvorena i zatvorena...veleumne emisije na svojih par programa jer kabelsku mogu samo sanjati.

Tako smo neki dan mogli gledati kako ministar pravosuđa razgovara s nekim starcem. Sa zanimanjem je Orsat (barem je to meni tako izgledalo) slušao problem čovjeka. Koji je to problem...možda mu stoje dugo papiri na sudu, možda je neki proces težak pa pita što da čovjek radi...ima milijun problema koje bi ministar pravosuđa mogao riješiti. Milijun je problema koji su s pravosuđem povezani. Barem u Hrvatskoj.

Čovjeka to ne muči...on ima svoju muku. Ima dijete koje je odškolovao, dijete koje je vjerojatno odrasla žena. I ta žena, njegovo dijete, sjedi doma, ne radi i propada. To mlado ljudsko biće je bez primanja, bez šanse za život. Truli, depresivna i je i nema volje za ništa. U naponu svoje snage traži roditelje koju kunu da si kupi malo odjeće, da popije makar kavu s prijateljicama. O stvarima kao što je obitelj i budućnost da mlada žena ne može niti sanjati. To ju redovno vodi u depresiju. Nije niti drugima bolje, posla u Hrvatskoj nema i ne možeš se zaposliti ako te netko ne pogura, ako nekoga ne poznaješ, ako nisi u nekom klanu kojem tepaju "politička stranka". Takvih ljudi je u Hrvatskoj na stotine tisuća.

Zato je njezin otac ispred Orsata i moli. Moli posao za svoje dijete, moli protektorat da bi njegovo dijete imalo kakav takav početak, kakva takva primanja - tek da se ta žena osjeća kao čovjek. Ne moli taj čovjek vezu za unosan posao, on ne moli zaštitu za svoju firmu koja obavlja velike poslove s državom. On ne traži privilegije za svoju marketinšku firmu s kojom bi se okretali milijuni na predstojećoj predizbornoj kampanji. On ne traži poslove bagatelne nabave koji bi bili teški milijune kuna. On traži posao za svoje dijete. Za plaću od par tisuća kuna - i onda znate da ga je nevolja na to natjerala, ali njemu nije teško za svoje dijete, kao što nama roditeljima za dijete nije ništa teško.

Taj je čovjek koji moli za svoje dijete napravio nešto za SDP, nešto im je odradio, digao je ruku za neku stvar bitnu u toj zajednici, odnosno bitnu za SDP i njihove interese. Ne možeš samo tako doći do ministra i početi priču - znate dijete mi je bez posla. Ima taj čovjek razlog i zna zašto je došao do Orsata, netko ga je do Orsata doveo. To je takva igra i takva je procedura - bilo tko s iskustvom u politici će vam to potvrditi - doći u poziciju moliti ministra posao za svoje dijete ne može svatko. To može osoba iz privilegiranog kruga, osoba koja je zadužila nekoga iz SDP-a nečime, ili nekoga bliskog SDP-u.

I kakva je reakcija ministra? On, znajući kakva je situacija, prema vlastitim riječima - obmanjuje čovjeka, daje mu lažnu nadu...vara ga. Ministar bez grča na licu otvoreno kaže što je napravio - on je čovjeka obmanuo, obećao mu pomoći bez da je to stvarno mislio. To je napravio svojem stranačkom kolegi, svojem drugu. Onda znate što misli o nama, običnim građanima koji nemamo šansu tražiti posao za svoje dijete. Jasno vam je što ste u očima ministra vi koji niste nikada ništa napravili za SDP ili neku drugu stranku. Možda vam i nije jasno....

Zato je tu Zoran Milanović da vam objasni što ste vi za njih.....GNJAVATOR....ja i vi .....mi svi skupa smo za njih GNJAVATORI...oni koji gnjave.

Da ne bi bilo zabune, da niste iz ove priče nešto krivo shvatili pobrinuo se Zoran Milanović. Nakon nekoliko dana pritisaka javnosti oglasio se i šef tog ministra koji daje lažne nade svojim stranačkim kolegama i stranačkim zaslužnicima. Lažno im obećaje radna mjesta za njihovu djecu, djecu koja sjede doma u zemlji u kojoj posla nema. Objasnio je da je ministar imao posla s gnjavatorom s kojim se ministri susreću svaki dan.

Objasnio je tako ministar Zmajlović da svi ministri imaju na stotine razgovora dnevno s takvim gnjavatorima. Gnjavatori su svugdje oko njih. Mole ih za posao, posao za svoju djecu. Gnjavatori mole za pogurati neki posao, gnjavatori mole za vezu na sudu, za vezu pri dobivanju koncesije i za stotine drugih stvari.

U zemlji 320 000 blokiranih računa, gdje 300 000 ljudi ne radi, u zemlji iz koje je otišlo toliko ljudi da to proglašavaju strateškim nacionalnim pitanjem, u zemlji u čijem glavnom gradu ima 20 000 kućanstava s trajno isključenom strujom, u zemlji gdje je 60 000 mališana gladno - to je zemlja gnjavatora. U toj zemlji političari ove ovršene, gladne nezaposlene gledaju kao gnjavatore. Ti gnjavatori, zaboravili su, plaćaju poreze i hrane te iste ministre. Plaćaju njihove automobile, kartice, putovanja i avionske karte, sobe u hotelima i svečane večere. To sve plaćaju oni koji rade i htjeli bi da i njihova djeca rade. To plaćaju gnjavatori.

I to nikoga ne smeta, na to nitko nije reagirao. Nitko od novinara nije postavio pitanje - čekaj malo, gospodine Milanoviću - kako vi to mislite "gnjavator"? Kako to vi mislite, da li su za vas svi nezaposleni građani gnjavatori? Da li su gospodine Milanoviću za vas gladna djeca, njih 60 000, gnjavatori? Nikome to nije predstavljalo trn u uhu, nikome, ali baš niti jednom novinaru. Oguglali su i novinari, oni najbolje znaju kakvi su ministri.

Svi su ministri stali iza Orsata pravosudnog. Ministri vjerojatno imaju svaki dan nekog oca koji moli za svoje dijete posao. Ti ministri vjerojatno isto tako obmanjuju i varaju nesretne ljude, poslije im se ne javljaju na telefon, poslije su zauzeti, na putu ili su na sastanku. Tko bi se borio sa svim tim gnjavatorima...Gnjavatorima sitnog zuba. Nije da treba braniti traženje protektorata, daleko smo od toga. U zemlji u kojoj toliki ne rade jasno je da nešto ne štima. Ne štimaju upravo ti ministri, ne štimaju upravo ti koji se "bore" s gnjavatorima. Mi ostali, nezaposleni, gladni i ovršeni upravo gledamo kako nas mediji i političari tjeraju da mrzimo onog koga ne bi trebali. Ne trebamo mi osuđivati očajnog čovjeka koji moli posao za svoje dijete. Nama trebaju biti trn u oku oni koji takve očajne ljude i njihovu djecu nazivaju "gnjavatorima". I upravo je to igra koju su odigrali ljudi iz vrha politike - tjeraju nas da osuđujemo očajne ljude, a ne one koji su u očaj otjerali sve nas. I to je igra na koju mi - gnjavatori sitnog zuba - ne smijemo pristati.

Papa na stadionu Potemkin

Bosna je napaćena, uništena i nikada popravljena zemlja. Mir temeljen na ratnim uspjesima ili neuspjesima bio je bolji od nastavka užasa klanja. Sporazum o miru potpisan od gospodara rata i danas je uteg oko vrata ljudima koji žive u Bosni.

I ja sam upoznao Bosnu, slijedom neobičnih dogodovština mojeg djeda. 1948., u doba razilaska Tita sa Staljinom, djed je bio na školovanju se u SSSR-u. Kako je to tada išlo optužili ga da je špijun Tita i jedva je pobjegao u Jugoslaviju, skriven u poštanskoj vreći jednog od posljednjih aviona koji je sletio iz SSSR-a u Jugoslaviju. Ovdje je pala sumnja da je ruski špijun...jedva je dokazao da nije, ali je izbačen iz vojske i poslan u Zavidoviće. Tamo je morao biti. Ljeta sam, kao dijete, znao provesti u tom gradiću u Bosni. Ulica gdje su stanovali moja baka i djed je bila radnička ulica, sa stanovima u montažnim zgradama. Radnici "Krivaje" svih nacionalnosti su stanovali u toj ulici. Zgrade s tri kata, po tri stana na katu. Bili su nam na katu susjedi - jedan Srbin jedan Musliman. Baš kao da je netko rukom birao da na tom katu budu zastupljene sve tri skupine. Da nitko ne bude u većini i da svi budu jedan do drugoga.

Do devedesetih djed je bio polupokretan, invalid. Doživio je moždani udar, a rat je počeo bjesniti. Nismo bili u stanju izvući ih preko noći, dok smo organizirali prevesti djeda i baku u Zagreb protekli su mjeseci. Baka i djed su imali nesreću da su bili na strani koju su držali Muslimani, a Hrvati su tukli po dijelu Zavidovića u kojem su djed i baka živjeli. Iako je djed bio duša od čovjeka, djeci je popravljao bicikle, a susjedima prebirao gljive i znalo ga je doslovno pola grada - to mu nije pomoglo. Baka je za granatiranja morala sama djeda spuštati u podrum, a u skloništu je bilo.....ružno. Uspjeli smo nekako organizirati prijevoz, djed i baka su se izvukli iz rata poharanih Zavidovića. Put je bio dug, iscrpljujuć, djed je dobio tešku upalu pluća. Nedugo nakon dolaska u Zagreb je preminuo - kao žrtva rata s kojim nije imao nikakve veze, niti ga je poticao, niti je ikada shvatio zašto se vodi.

To je samo jedna od bosanskih priča, teških i mučnih. Ima ih i puno gorih, onih koji su završavali ubojstvima stotina nevinih ljudi, priča o opsadama, logorima smrti, masovnim silovanjima i gnjusobama koje je teško pojmiti iz današnje perspektive.

Mir je u takvom kaosu uspostavljen silom, na brzinu. Podijelio je ljude u torove, stvorio beskrajnu i neograničenu vlast administracije je koja doslovno ugušila zemlju. Bosna je danas više manje na aparatima, ona diše uz pomoć umjetnih pluća, srce umjetno kuca. Ona je teški bolesnik koji nije u stanju skrbiti se o sebi. Nezaposlenost je u Bosni nemjerljiva, osobni dohodak mizeran i apsolutno nedovoljan za normalan život. Nije dobro u torovima. Niti u jednom niti u drugom.

Naravno da je potrebno učiniti sve da se takve grozote prebole, zaborave, oproste. Svaki napor u tom smjeru svi možemo samo podržati. Možda je Papa koji je došao u Sarajevo upravo ono što je trebalo Bosni da krene u pozitivu....možda će baš sada uskrsnuti poštenje, ljubav prema bližnjem, mir, suživot. Možda će baš nakon ovog posjeta prestati prebrojavanje krvnih zrnaca, možda će te granice između Federacije i Republike Srpske baš nakon posjeta Pape postati samo zamišljena crta na karti. Možda će Hrvati i Bošnjaci prestati stvarati napetosti oko stvaranja novog tora za podjelu unutar te jadne Bosne. Volio bih da se ljudi sjednu za stol, dogovore novi ustroj temeljen na zajedništvu, zajedničkom interesu i s ciljem dobrog života svih ljudi koji žive u Bosni. Mogu vam odmah reći da ništa od toga. Sve te priče Pape smo vidjeli, priče o miru pomirenju, ljubavi....sve je to već viđeno.

Na Hipodromu u Zagrebu Papa Ivan Pavao II prvi put je došao 10. i 11. rujna 1994, još u ratu. Bilo je to prije "Bljeska", prije "Oluje". Gotovo milijun vjernika i cijela javnost mogla je slušati Ivana Pavla II kako je pozivao na zajedništvo, na opraštanje i promicanje kulture mira. Bez puno pardona, direktno se obratio ljudima na vlasti, svećenicima, svim vjernicima, mladima i rekao: "Morate biti prvi u opraštanju. Kultura mira »ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti«. Što je uslijedilo nakon mise na kojoj je bilo milijun ljudi? Uslijedilo je ratovanje. Poruke Pape Ivana nisu bile u glavi Franje Tuđmana kada je tražio udarac od kojeg se Srbi neće nikada oporaviti. Poruke Pape u to doba nisu bile u glavama ljudi koji su nakon vojne akcije pljačkali, a mjesecima nakon svršetka ratnih operacija na području tzv. "Krajine" ubijali starce na njihovim ognjištima. Ispalo je da je posjet Pape bio uvertira u rat, uvertira u masovno iseljavanje, uvertira u pljačku..... Na stadionu u Sarajevu 13. travnja 1997. godine papa Ivan Pavao II predvodio svečano euharistijsko slavlje. Tom prilikom pozvao je na mir, praštanje i pomirenje, kazavši da je to bitna pretpostavka pomirenja istine i pravde. Ivan Pavao II je govorio o BiH i prije i poslije posjete, a isticao je da je Sarajevo simbol suživota, tolerancije i zajedničke budućnosti. Ispred Katedrale Srca Isusova u Sarajevu kao znak zahvalnosti za sve što je učinio za BiH i njene građane,  nedavno je postavljen spomenik u čast Ivanu Pavlu II. 2003. godine Ivan Pavao II je ponovo pohodio BiH i to 22. lipnja , kada je stigao u Banju Luku. I tada je također pozvao na pomirenje, mir i afirmaciju čovjeka u BiH.

U subotu je došao Papa, sada drukčiji Papa Franjo. U Sarajevo. Papa kojeg voze u jeftinom automobilu. Papa kojem nije teško stati, na užas osiguranja, i pozdraviti se s ljudima koji mu mašu. Papa koji ima istu poruku. Poruku mira, bratstva, praštanja i koji poziva političare da rade na dobrobit svih ljudi. Mogli smo tako gledati razdragano mnoštvo koje pozdravlja jednostavnog čovjeka u bijeloj haljini. Svi su se kleli u mir, u posebnu energiju zajedništva i slične stvari. Po treći puta. Ne pamtim koji je grad i državu Papa posjetio toliko puta u tako kratkom vremenskom razdoblju. I koja je država tako oholo odbila sve poruke mira, bratstva i dobrote. Nažalost, sve je to jedna velika predstava i laž. Nakon svih poruka Pape o miru, stadion Potemkin ga je ispratio sa pjesmom "Rajska djevo kraljice Hrvata" i pokazao da je sve što je pokušao učiniti upravo samo pokušaj. Bezuspješan pokušaj.

U trenutku kada je Papa otišao stari akteri su nastavili svoju igru u Bosni. Nikome nije na pamet palo da iskreno i bez fige u džepu pozove sve ljude za stol. I ne mislim pri tome na političare - oni su samo dio problema. Sve društvene skupine iz svih dijelova Bosne trebaju sjesti za stoli i početi rješavati probleme svih. U Bosni su svi na rubu siromaštva, svima je teško doći do posla, a još teže od tog svojeg rada i živjeti. To bi bio logičan nastavak onoga što je u subotu govorio Papa Franjo. Ako je iskrenost vladala taj dan na stadionu Koševo, ako je ljubav bila taj dan u Sarajevu i Bosni - onda je to trenutak od kada se može očekivati nova Bosna, Bosna zajedništva, prosperiteta i istinskog mira. Ne mira kojeg održavaju NATO snage i EU institucije.

Znamo mi da se to neće dogoditi. Iskustvo nam je pokazalo da je to sve jedna predstava za dan. Nakon toga ide sve po starom, a često i na gore. Da nema tog NATO saveza u Bosni vjerojatno bi brzo došlo do novog rata. Da se Bosna nađe bez protektorata i sile koja obuzdava razne ratne huškače rat bi bio pitanje dana, čak niti tjedana ili mjeseci. To je žalosna istina, htjela to javnost priznati ili ne. Zato je teško gledati tu farsu, te lažne osmjehe i lažno divljenje Papi i miru. Po treći puta. Ipak je to sve bila misa na stadionu Potemkin.

Dvostruka mjerila za terorizam

Terorizam je danas riječ koja dominira medijskim prostorom. Terorizam je na dnevnicima, u novinskim tekstovima, u govoru i među nama stalno prisutna riječ koja ima negativnu konotaciju. Terorizam je kada neki ljudi zbog ostvarivanja svoji ciljeva ubijaju ljude koji hodaju po ulici i gledaju svoje poslove. Terorizam je kada teroristi (oni koji terorizam provode u djelo) podmeću bombe, iz zasjede ubijaju političke predstavnike neke države i pri tome ne mare puno za usputne žrtve. Te usputne žrtve su u pravilu žene, djeca i njihove majke, stariji ljudi i oni koji s ostvarivanjem ciljeva tih terorista nemaju baš ništa, niti bi te teroriste svojim postojanjem mogli bilo kako ugroziti. Teroriste to ne zanima, upravo suprotno - oni svojim djelovanjem žele stvoriti što više takvih nedužnih žrtava pa podmeću bombe pod tračnice vlakova, eksploziv stave pod sjedala kino dvorana, na željezničke kolodvore ili restorane.

Teroristi u današnjem svijetu imaju čak i svoje države, imaju svoje prihode, potpomažu ih druge države koje u tom kaosu koji proizvode teroristi pronalaze neki svoj politički, ekonomski ili geostrateški interes. Zanimljiva je i definicija da su teroristi za nekoga borci za slobodu. I to je isto tako činjenica. I partizane su nazivali banditima i to su ih nazivali oni koji su imali logore za istrebljenje djece.

Današnjoj Hrvatskoj je manje poznato da je na europskom tlu nakon rata bilo dosta terorizma, terorizma koji je odnosio veliki broj žrtava, a koji je bio pomagan i od Amerikanaca i njihovih saveznica, isto kao i od SSSR-a i njegovih saveznica. Tako smo imali razne prokomunističke organizacije koje su se borile protiv kapitalizma, ali i pronacističke organizacije koje su se borile za uspostavu poretka koji je bio poražen u II svjetskom ratu.

Tako je upravo hrvatska emigracija bila ta koja je imala snažne terorističke ćelije koje su imale za cilj gerilskom borbom vratiti NDH, ostvariti neovisnu Hrvatsku koja je kapitalistička i "demokratska". Tako su ustaše, koje s demokracijom nisu imali nikakve veze, osnovali "Hrvatski narodni otpor", "Hrvatski oslobodilački pokret", "Hrvatsko revolucionarno bratstvo" i slične organizacije koje su imale u svojem programu oružanu ili mirnu obnovu NDH, stvaranje NDH, a sve su veličale ustaški zločinački režim i kvislinšku NDH. Te organizacije nisu bile agresivne i terorističke samo na deklarativnom nivou, nego su izvele i brojne akcije s ljudskim žrtvama, obučavale su vojne trojke koje su kanile ubacivati u prostor današnje Republike Hrvatske, BiH i Srbije. Ono što je bilo više nego indikativno jest da su te organizacije imale podršku tajnih službi, prije svega, Njemačke, ali i ostalih zemalja na području na kojem su djelovale.

Tako su Frank Hofmann i Philipp Grüll, autori filma "Ubojstvo u Titovo ime – tajna odreda smrti u Njemačkoj" došli do saznanja da su Njemačke tajne službe pomagale i štitile pripadnike hrvatskih terorističkih organizacija pa kaže

"Grüll: Odnos je bio ambivalentan. U pedesetim je godinama i na početku šezdesetih SR Njemačka hrvatsku emigraciju poticala i financijski pomagala. Smjer Savezne Republike bio je tada strogo antikomunistički i antisocijalistički. Na Hrvate u egzilu gledalo se kao na političku snagu usmjerenu protiv režima u Beogradu i samim time bila na strani Njemačke. Poslije su pak hrvatske emigrantske organizacije u Njemačkoj zabranjene zbog terorističkih težnji. Ipak, njemačke tajne službe i u sedamdesetim godinama pokušavale su si osigurati određeni utjecaj na hrvatske emigrantske organizacije."

No, koga su to njemačke tajne službe štitile i s kojim ciljem.

Na području Hrvatske nakon svršetka rata djelovali su Križari (Škripari). To je bio naziv za terorističke skupine ustaša koje su preostale u Hrvatskoj nakon razbijanja vojnih postrojbi NDH, a koje su još neko vrijeme izolirano djelovale od 1945. do 1950. godine. Pod sloganom "Za Hrvatsku i Krista protiv komunista" i pod vodstvom Vjekoslava (Maksa) Luburića, bivšeg general Oružanih snaga NDH, izvodili su terorističke akcije, ubijali istaknute pripadnike vlasti Jugoslavije ali i građane Jugoslavije koji su samo htjeli normalno živjeti. Prema podacima teroristi su ubili oko 2000 pripadnika snaga sigurnosti.

Hrvatska emigracija je otvoreno podupirala takve terorističke aktivnosti, te su time postali meta tajnih službi Jugoslavije. Izdvojit ćemo samo neke poznatije akcije izvedene od strane organizacija koje su se zalagale za oružanu uspostavu nove NDH.

Miniranje pruge Zagreb-Karlovac

U lipnju 1963. grupa od 9 ljudi se ilegalno prebacuje u zemlju i kreću se preko Brinja s idejom da u zrak dignu prugu Zagreb-Karlovac. Postavili su eksploziv koji nije nanio dramatičnu štetu, a u roku od 14 dana svi su uhvaćeni i osuđeni na strogi zatvor u trajanju od 7 do 14 godina.

Atentati

Stanko Kardum, člana HRB-a, 1965. teško ranjava Andriju Klarića, jugoslavenskog konzula u Münchenu, zbog čega su ga poslije na zatvor osudile njemačke vlasti. Godine 1966. Franjo Goreta izvršio je atentat na Savu Milovanovića, službenika konzulata u Stuttgartu, i zbog toga je završio u zatvoru na 8 godina.

Teroristi su bacili bombu na Klub Jugoslavena u Parizu, a u veljači 1968. godine postavili su bombu u toalet restorana Paradies u Scheveningenu za vrijeme održavanja konzularnih dana SFRJ. U toaletu kluba jugoslavenske ambasade u Parizu eksplodirala je bomba teška kilogram i pol. U Melbourneu je u konzulatu SFRJ eksplodiralo nalivpero bomba, a u veleposlanstvu u Sydneyju nađeno je 150 kilograma eksploziva s uređajem za aktiviranje.

Bomba na željezničkom kolodvoru Beograd

Grupa" Šarac-Odak" je u garderobu Glavnog kolodvora u Beogradu podmetnula nekoliko eksplozivnih naprava koje na svu sreću nisu eksplodirale. Samo mjesec dana kasnije ista je grupa uspjela aktivirati bombu na istom mjestu. Teško je ozlijeđeno 14 ljudi, a organizator Ivan Jelić je kasnije osuđen na smrtnu kaznu.

Bomba u beogradskom kinu "22. oktobra"

Bomba koja je 13. srpnja 1968. eksplodirala u kinodvorani ‘22. oktobra’ ozlijedila je 85 ljudi, a jedan je čovjek poginuo. 10. siječnja 1978. godine, u krugu Centralnog zatvora u Beogradu, izvršena je smrtna kazna nad Miljenkom Hrkačem, tridesetogodišnjem tesaru iz sela Mokrog, kod Lištice kao podmetač bombi u beogradskom kinu "20. oktobar" i u garderobi Glavne željezničke u Beogradu. Mnogi su organizatori i izvršioci uhićeni i procesuirani. Gezo Pašti u Düsseldorfu je završio u zatvoru, a Josip Senić je osuđen zbog ilegalnih aktivnosti u Stuttgartu.

Neuspjeli ustaški ustanak

Hrvatsko revolucionarno bratstvo je 1972. u Jugoslaviju poslao grupu od 19 članova. Granicu su prešli u srpnju, ali svi su likvidirani u samo pet dana. Plan je bio uništiti policijske postaje, likvidirati političke dužnosnike i zatrovati beogradski vodovod. Među likvidiranima su se našli i Ambroz i Adolf Andrić, Ilija Glavaš, Stipe Ljubas, Đuro Horvat i drugi. U zemlju su stigli sa 6 pušaka, 17 pištolja, 4 karabina, 2 automata, dvije automatske puške i čak 11 tisuća metaka. Donijeli su i 19 noževa, 2 radiostanice, 6 kompasa. Koliko je težak bio okršaj s pripadnicima HRB-a, pokazuje podatak, zabilježen u drugim dokumentima SSUP-a, da je grupa Raduša, prije nego što je likvidirana, uspjela ubiti 13 i raniti 15 vojnika, milicionara i pripadnika Teritorijalne obrane.

O suđenju Perkoviću i Mustaču (optuženima da su kao agenti Udbe ubili pripadnika emigracije) Jozo Ćurić izvještava već mjesecima. Medijski prostor je pun raznih analiza o "zločinačkoj" komunističkoj vlasti koja se "obračunavala s političkim neistomišljenicima". Jako objektivno izvještavanje i "analize".

U Njemačkoj je u to doba radio jako veliki broj ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Možemo slobodno reći na stotine tisuća ljudi. Prema nekim informacijama od 1946. pa sve do 1989. Udba je ubila 67 Hrvata izvan zemlje, pokušala ubiti njih 23, otela njih četvero, pokušala oteti dvoje, a za četvero emigranata ne zna se koja ih je sudbina zatekla. Daleko najveći broj ubijenih, njih 35, smrt je dočekalo u Zapadnoj Njemačkoj. Ostali su ubijeni u akcijama Udbe u ostalim zemljama u koje su Hrvati tradicionalno emigrirali, napose u Austriji, Kanadi, Italiji, Argentini i Francuskoj.

Ono što nitko ne govori da je Udba ubijala ljude koji su bili umiješani u financiranje ili sudjelovanje u terorističkim organizacijama koje su ubijale, podmetale bombe i ubacivale oružane skupine unutar - tada - legalne i međunarodno priznate i ugledne države u svijetu. Udba nije nasumično ubijala koga je stigla, nego je temeljem procjena i tajnog djelovanja odabirala po društvo i državu najopasnije članove raznih organizacija koje su dokazano djelovale i ubijale ljude.

Zanimljivo je kako nitko ne govori o tadašnjem terorističkom djelovanju hrvatske emigracije. Zanimljivo je i kako nitko ne postavlja pitanje zašto je Njemačka i njene tajne službe dozvoljavala neometano djelovanje takvih opasnih skupina? Zašto je Njemačka, i s kojim ciljem, podupirala terorističke grupe i njihovo djelovanje na svojem teritoriju? Tu se postavljaju brojna pitanja na koje nema odgovora, ali u javnom prostoru ih nitko ne postavlja. Novinari i analitičari u današnjoj Hrvatskoj gledaju kroz vrlo čudne naočale djelovanje Udbe i ne postavljaju kritička pitanja. Njima terorističko djelovanje ne predstavlja povod za reakciju. Današnje države koje imaju posla sa sličnim grupacijama i teroristima bez puno objašnjavanja ubijaju teroriste na teritorijima drugih država. Bile one njihove saveznice ili ne. Teroriste i njihovu djelatnost se sprečava u samom nastajanju, a dokazani teroristi su legalne i legitimne mete i o tome u današnje svijetu nema čak niti rasprave. Terorist se ubijaju, ubijaju se i njihove obitelji i svi koji se slučajno zateknu u njihovoj blizini. Taj pristup i takvo preispitivanje razdoblja kada su ubijani razni pripadnici hrvatske emigracije je nemoguće vidjeti u današnjoj Hrvatskoj. Ministarstvo vanjskih poslova neće uputiti upit u Njemačku za uvidom u spise tajnih službi da se vidi odnos između HOP-a,HBR-a i BND-a. Nikoga to ne zanima, ali svi osuđuju agente Udbe koji su pripadnike tih organizacija likvidirali. Čudan pristup, čudnih novinara, čudne televizije koja izvještava za čudnu javnost.

Hrvatske svetinje

Laknulo mi je. Konačno. Završila je. Nakon šest gladnih godina došao je kraj toj recesiji. Optimizma sve više, a i u meni se budi. Raste izvoz, derastično. Proizvodnja ako nastavi ovakvim koracima grabiti suficit će nam postati problem. Poljoprivreda je bajna. Hrvatska je proizvodnju podigla na takav nivo da je postala jedan od najvećih izvoznika banana u Europi - izvezli smo ih na stotine tona. Ogromna su povećanja profita najvećih firmi, čitam i ne vjerujem. Banke posluju bolje nego u Švicarskoj. Kako je samo uspjelo HEP ostvariti tolike milijarde kuna dobiti...nevjerojatno su sposobni. Posebno ih je dobro krenulo od kada su podigli cijenu struje 23%. I plinari ide dobro nakon što su podigli cijenu plina za 32%. Naravno, to je samo sitnica, oni su i inače jako sposobne firme, imaju menađere za poludit.

Ja se, s druge strane, nema čime pohvaliti. Posla nema, nema novaca, računi za to ne znaju. Ove jake, koje se hvale ogromnim profitom, firme sjete me se svaki mjesec. Šalju mi poštu, znaju i gdje stanujem. Unutra neki računi i s njima pisma. Pišu oni meni tako i objašnjavaju da je eto moj dug došao do nivoa da ugrožava njihovo poslovanje, te da će se prestati družiti sa mnom i neće mi više isporučivati struju, plin, grijanje, vodu, a i smeće vele da neće više iza mene skupljati.

Situacija je krajnje nezgodna, jer novaca nemam. Jedan sam od onih 330 000 blokiranih i tko zna koliko nezaposlenih. Sjedim doma, uglavnom, gledam dnevnik, slušam političare i.....sjetih se. Hrvatske svetinje, stalno o tome pričaju. Hrvatske svetinje spominju i više nego gospodarstvo, novac, radna mjesta, zdravstvo i ovo što nas sirotinju nekak najviše muči. Ali o svetinjama ne prestaju, Hrvatske svetinje su izuzetno cijenjene u ovom društvu, a pogotovo u krugu političara. A političari sigurno znaju o čemu pričaju, oni vode ovu zemlju i autoritet su, vlast.

Što su Hrvatske svetinje? Pitanje je logično. I odgovori su logični. Hrvatska zastava je svetinja, branitelji su svetinja. "Bog i Hrvati" slušam to stalno.....znači, krunica (obavezno), slika Pape Ivana (Franjo, ovaj novi baš i ne kotira visoko), blaženi Alojzije Stepinac (apsolutna svetinja), onda Gospa (ona koja svijetli u mraku, nje je najviše na internetu), pa idu onda one ikone, slike i križ - naravno. Hrvatska svetinja je i Franjo Tuđman, privi Hrvatski predsjednik. I generali naravno - svi generali - sve slike generala. I onaj pjevač je isto svetinja, Tomson, tak ga zovu.

Rastrčim se po kući, i gledam kaj imam ja od tih svetinja.....prevrnuo sam cijelu kuću i ne nađoh ništa. Stvarno sam sirotinja, osim što oskudijevam novcem nemam niti jednu jedinu Hrvatsku svetinju. Ni slike Franje Tuđmana, ni krunice, ni križa....ma ništa...gol i bos. Stanje u kućnoj blagajni 78,64 kn. Nakon što sam razbio dvije kasice prasice, našao gdje mali skriva lovu, gdje je ženina crna zaliha ako, ne daj Bože, ostane bez pudera, skupio sam 78,64 kune. To mi nije dosta niti za pola računa od struje.

Ali snalažljiv sam ja, ne predajem se nikada. Otrčim do susjeda Vlade. Zvonim, on otvara u tamnoplavoj adidas trenirci s tri bijele crte sa strane i rupičastoj, nekad bijeloj, potkošulji. "E sused, kaj je bilo, da nije cijev pukla".....kakva mrtva cijev, još mi i copra...."Ma ne, došao sam po zastavu, idem na svadbu u subotu, pa mi treba, a znam da imaš onu od zgrade, pa ak mogu"....."Ma nema frke", veli Vlado. I u rukama imam ultimativnu svetinju. Hrvatska zastava s grbom (original, ne onaj ogoljeni). Zastava je tu, sad po krunice. U crkvi nikoga, ali ispred nje ekipa. Na klupicu rastegnuli krunice, molitvenike, sličice svih svetaca koje su ikada imali u crkvi. Savršeno. U ruksak sa zastavom ubacih pregršt krunica koje je posvetio još Papa Ivan, ne ovaj Franjo - taj vele da nije dobar.

Uvalili su mi slike svetaca, plastični kip Gospe, a blaženog Alojzija Stepinca su mi uvalili cijeli štos. Bilo je i medaljona od GospeImali su i slike Franje Tuđmana, svih generala. Morao sam se cjenkati, jer su tražili više od 50 kn. Na kraju sam prošao s 50 kn i pivom koju sam im obećao drugi put.

Imam još 20 i nešto sitno kuna, sjednem u tramvaj, kupim kartu. Krenem ja u plinaru. Taj mi je račun jači od pola zagrebačkog proračuna. U plinari gužva, ali čudo, na blagajnama nikoga. Piše na onom staklu s okruglom rupom - "Primamo samo gotovinu". Fino, baš tog generala imam dosta. Dođem na šalter. "Dobar dan" - "Dobar dan. Znate ja bih platio račune za plin. Nisam platio plin od 2011. Razrogačene oči i hladan smiješak me nisu iznenadili. Pitam: "S obzirom da sam i dalje nezaposlen da li bi mogao platiti svetinjama naše domovine ?" Službenik me gleda i misli da se zafrkavam, ne vjeruje. Ponovo pitam - "Znam da zvuči čudno ali ja bih platio zastavom ako može - ona je ipak najveća svetinja Hrvatske. Imam i ovih svetinja generala i to baš ovog Gotovinu kojeg primate. Račun je 14.587,23 kuna. Možete mi uzvratiti kusur s krunicama, molitvenicima i slikama oca domovine. S njima planiram platiti struju. Fin neki dečko, ljubazno me zamolio da pričekam. Nakon par sekundi kraj mene su se stvorila trojica košarkaša odjeveni u crne uniforme. Bez riječi su me uzela svaki pod jednu ruku, podigla i odnijela. Nisam morao čak niti hodati do izlaza. Gospoda su me iznjela van i zamolila da ne dolazim bez novca, spominjali su još nekakvo glupiranje. Ostao sam zbunjen. Pa već godinama slušam o Hrvatskim svetinjama, o potrebi da se to zaštiti i očuva, o svemu tome su pričali najvažniji ljudi ove zemlje. I kada ja tim svetinjama odlučim podići vrijednost, kada ih stavljam ispred svega, kako i treba biti jer ih i političari ove zemlje stavljaju ispred svega, ja ispadnem neozbiljan, provokator i još neke stvari su mi ovi košarkaši nabrojali.....tupilo. Nevjerica. Šok i nevjerica. Pa zar su me ovi političari cijelo vrijeme lagali i zavaravali....ne vjerujem. To je sigurno neka greška.

Sva sreća pa mi tramvajska karta još uvijek vrijedi. Sjedam, još uvijek u šoku, u poluprazan tramvaj. Drmusam se zamišljen. Izlazim na Trešnjevačkom placu i ulazim u Konzum. Frižider je isto tako prazan.

Uzmem posljednje 2 kn u džepu i gurnem u kolica. I krenem redom. Od police do police. Šećer, ulje, tijesto, brašno, žganci, meso - sve vrste...da je prehrana raznolika. Paštete, vakuumirane salame - da duže traju. Mlijeko, sokovi, prašak, omekšivač, sapuni - nemrem smrdit. Kalodont, WC papir, voće, nešto trulog povrća, ukiseljeni krastavci. Kolica su sad već poprilično puna. Rukom pazim da mi ne pada okolo. Stižem do blagajne. Iza mene nema nikoga - svima je jasno da kad ja dođem na red ovaj iza mene može šal zaštrikati. I krene teta na blagajni. Ona ide prek onog skenera, bip bip bip, ja trpam u kolica natrag....nakon jedno 13 minuta veli ona - Jel to sve ? A ja ko iz topa - ne - evo i računa - i uvalim joj one račune s tri D kodom...heheh...ceh popriličan. I veli ona ....4.346,89 kn . Ja mrtav hladan vadim zastavu 3x1,5 metara. 4 krunice, 2 medaljona (posvećena u Međugorju) Gospe, jedan molitvenik i sliku Franje Tuđmana i Gojka Šuška kako sjede negdje u Kanadi. Da ne bi rekla da je grof cicija, pridodam i blaženog Alojzija Stepinca - dva komada i velim - kusur zadržite. Nasmijala se - valjda joj je bilo drago vidjeti sve te svetinje, onako na hrpi. I ponovi ona 4.346,89 kn gledajući me sada potpuno drugim izrazom lica, začuđenim...jako začuđenim. Pretpostavljam da nikada nije dobila tolko kusura.

Krenem ja lagano prema vratima - kad prema meni idu 4 bacača kugle. Fini neki dečki i vele - "Gospodine, ispričavamo se ali niste platili. "- "Molim, kako to mislite. Pa ne da sam platio nego sam i preplatio. Osim zastave popriličnih dimenzija bilo je tu i ostalih svetinja Hrvatskih. Ključnih i najvećih svetinja domovine Hrvatske. Odmah su se namrštili, sigurno nisu bili naši. Dvojica su me uhvatila sa strane, a dvojica uzeli kolica. Interesantno, ni u Konzumu nisam morao hodati. Iznijeli su me van. Opet !!!

Gospoda su me iznjela van i zamolila da ne dolazim bez glavne hrvatske svetinje. Kažu da je to kuna. Ne znam sad što ću....zadnji novac sam dao za Hrvatske svetinje....

CROAZIA: CAUSE E CONSEGUENZE

20/06/2015 4608 VIEWS

IL CONTROVERSO RAPPORTO TRA LA MEMORIA STORICA CROATA E LA STRUMENTALIZZAZIONE DEL PRESENTE

di Igor Premužić , tratto da H ALTER

traduzione a cura di Francesca Rolandi

C’è stato un incidente allo stadio Poljud a Spalato durante la partita di calcio della Croazia con l’Italia. Sul prato dello stadio è stata disegnata una croce uncinata che tutto il mondo ha visto in diretta.

Il motivo per cui lo stadio era vuoto era stato il grido del criminale saluto ustascia “pronti per la patria” nella precedente partita della nazionale croata. Così si è arrivati alla bizzarra situazione per cui una nazionale viene punita, il che avverrà di sicuro, per gli eccessi dei suoi tifosi in uno stadio vuoto.

L’OPINIONE PUBBLICA È INORRIDITA, TUTTI I MEDIA SONO STRAPIENI DI ANALISI VARIE, RETROSPETTIVE E TESTI SUL TEMA DEGLI “HOOLIGAN”, SULL’HNS (LEGA CALCISTICA CROATA), SI CERCANO I RESPONSABILI, I COLPEVOLI, CHI HA FATTO COSA PRIMA E DURANTE LA PARTITA. I GIORNALISTI SPORTIVI, A ME DECISAMENTE NON CARI, FANNO DOMANDE IMBECILLI CON LE QUALI SUGGERISCONO UNA “SOLUZIONE”, SECONDO LORO LE DIMISSIONI DEI VERTICI DELLA LEGA CALCISTICA CROATA, PERCHÉ I TIFOSI NE SONO INSODDISFATTI.

Ovviamente tutti – o quasi – si occupano delle conseguenze, e non delle cause del problema. Lo stadio che è stato costruito per i Giochi del Mediterraneo nel 1979 è l’orgoglio di Spalato, uno degli stadi più belli, lontano 30 minuti a piedi da una delle altre “attrazioni” della città di Spalato – il monumento al criminale di guerra ustascia Rafael Boban. Il monumento è stato innalzato con la scusa di commemorare con la “pietà” i combattenti caduti del battaglione delle Forze Armate Croate dalla denominazione indicativa “cavalier Rafael Boban”.

Perché la perversione fosse completa, il monumento è stato innalzato il 9 maggio 2014 nel Giorno della vittoria sul fascismo. Quel monumento non è null’altro che una glorificazione di un criminale di guerra ustascia, travestito da vittima, il che è una grande vergogna – non solo per Spalato ma per la Croazia e l’Europa. Quel monumento è stato innalzato dal sindaco di Spalato Ivo Baldasar, un alto membro dell’SDP al governo e intimo di Zoran Milanović [attuale premier].

Per capirci meglio – il movimento ustascia fu criminale e terrorista, uccise centinaia di migliaia di persone solo perché erano serbi, comunisti, ebrei, rom o semplicemente non andavano bene. Quel movimento criminale nella sola Jasenovac uccise 20.101 (ventimilacentouno) bambini minori di 14 anni . Questi sono i dati ufficiale della Repubblica di Croazia e dell’Ente pubblico per il sito memoriale di Jasenovac.

È logico che Spalato abbia disegnato una croce uncinata sul prato di Poljud, perché il messaggio che ciò fosse normale lo hanno mandato il sindaco Ivo Baldasar e Zoran Milanović che non ha espresso mai una condanna di questo gesto ustascia, e tanto meno gli è passato per la mente di espellere dal SDP un sindaco che costruisce monumenti a criminali di guerra ustascia. Il pennello con il quale è stata disegnata la croce uncinata lo hanno tenuto in molti.

Ivo Baldasar e Zoran Milanović, ma anche l’ammiratore di Ante Pavelić – Darko Šuker, come anche dalla Lega calcistica croata controllata dall’HDZ. Quella stessa lega che non ha mai preso le distanza dal criminale saluto ustascia “pronti per la patria” nemmeno quando era perfettamente chiaro che fosse il momento di farlo. Joe Šimunić dopo la fine della partita della nazionale croata allo stadio Maksimir con il pubblico ha gridato “pronti per la patria” e molti sono rimasti basiti.

LA STORIA DISORIENTANTE DI JOE ŠIMUNIĆ SULL’ARIA DELL’OPERA CHE HA RESO POPOLARE CON I TIFOSI CROATI È ENTRATA NEGLI ANNALI DELLA SATIRA E DELLA STUPIDITÀ MODERNA CROATA. QUANDO HA URLATO “ PER LA PATRIA”, E IL PUBBLICO HA RISPOSTO FRENETICO “PRONTI” ŠIMUNIĆ È STATO “PUNITO”.

Le virgolette ci sono perché è stato condannato secondo la legge sulle infrazioni dell’ordine pubblico, in modo da dare l’impressione che la Croazia e la sua giustizia avevano fatto la loro parte. È davvero così? Purtroppo, come al solito quando si tratta della nostra giustizia, no.

Nel codice penale croato l’incitamento all’odio, la negazione del genocidio e simili viene descritto come reato PENALE ed è chiaramente definito. Quello che ha fatto Joe Šimunić avrebbe dovuto essere punito secondo le prescrizioni della Repubblica di Croazia, il che secondo il Codice penale articolo 325 comma 1-4 sarebbe senza dubbio almeno 6 mesi di carcere.

A punire Joe Šimunić ci ha pensato l’organizzazione calcistica mondiale che con una punizione lo ha espulso dal mondo del calcio e Joe disonorato si è ritirato dal calcio attivo. La UEFA, a differenza dell’autistica giustizia croata, sapeva bene cosa fosse il criminale saluto ustascia e in che contesto fosse stato usato in passato.

UN MESSAGGIO SI PUÒ MANDARE CON IL FARE O CON IL NON FARE, CON LE PAROLE O CON IL SILENZIO. QUESTI DUE FATTI SONO SOLO L’ATTO FINALE DELL’IDEA CHE IN CROAZIA SI PUÒ E SI DEVE DISEGNARE LA CROCE UNCINATA – DOVUNQUE. NEL NOSTRO PAESE AD OGNI ANGOLO CI SONO SIMBOLI NAZISTI E USTASCIA, CE NE SONO MIGLIAIA DISEGNATI NELLE NOSTRE CITTÀ. LA CROAZIA HA FLIRTATO PUBBLICAMENTE E APERTAMENTE CON IL REGIME USTASCIA E IL NAZIFASCISMO DALLA STESSA INDIPENDENZA.

La Croazia è un paese in cui più di 3000 monumenti antifascisti sono stati distrutti e danneggiati e il più grande movimento antifascista al mondo viene demonizzato e ricoperto di fango ogni giorno. La Croazia è un paese in cui la chiesa cattolica prende apertamente le parti dei criminali ustascia e si impegna per lavare dal sangue la sua mano che si è macchiata di sangue durante la seconda guerra mondiale.

Ascoltiamo ogni anno la maggiore autorità della chiesa in Croazia parlare sul campo di Bleiburg nella commemorazione agli ustascia, ai cetnici e ai domobrani – ma a Jasenovac Bozanić non c’è mai stato. Oggi diverse menti del Capitolo tengono lezioni e negano il genocidio – che come ricordo è reato in Croazia – e proprio nel giorno in cui la croce uncinata è stata disegnata a Spalato, la chiesa teneva una lezione non lontano da Poljud in cui Jasenovac – un campo di concentramento in cui furono uccise più di 80mila persone – veniva proclamata sanatorio e campo di lavoro nel quale lo sport e lo svago, e l’elevazione culturale erano quotidiani.

Non bisogna menzionare il fatto che la chiesa ogni 10 aprile (giorno in cui fu fondato il cosiddetto “Stato nazionale croato”) a Spalato – che apertamente celebra la fondazione dello stato quisling con il IX battaglione ustascia “cavalier Rafael Boban” – partecipa a quella “cerimonia”, e i suoi “sacerdoti” proprio come Šimunić fanno il saluto criminale ustascia “per la patria”, e le camicie nere rispondono “pronti”. In quell’occasione si uniscono le autorità cittadine, e non c’è polizia lì vicino, nemmeno un poliziotto.

PER QUESTO OGGI È ABBASTANZA RIDICOLO GUARDARE TUTTI I PROTAGONISTI DEL DISEGNO DELLA CROCE UNCINATA A POLJUD. LA CHIESA, L’SDP AL POTERE COME L’HDZ ALL’OPPOSIZIONE E METÀ DI QUESTA SOCIETÀ HANNO TENUTO INSIEME IL PENNELLO CON CUI È STATA DISEGNATA QUELLA VERGOGNA, MA CHE È ANCHE UN RITRATTO OBBIETTIVO DI QUELLO CHE OGGI ABBIAMO IN CROAZIA.

Quella croce uncinata è il simbolo di una casta politica che si disinteressa, di una società autistica, di una “élite intellettuale” passiva e di un’opinione pubblica – onore alle eccezioni che si riconoscono – che regolarmente deforma la nostra realtà. Ogni giorno siamo testimoni dell’odierno fascismo in Croazia, ma sono in pochi a riconoscerlo.

È fascismo quando la gente fruga nei cestini, quando ai bambini viene imposto il catechismo fin dall’asilo nido, quando bambini affamati vanno a scuola. È fascismo quando la gente nel XXI secolo vive nel buio senza elettricità, quando affamati, cercano le bottiglie di plastica gettate vie per potersi comprare un pezzo di pane. Da questo la gente rifugge ed è appena iniziato – e quella croce uncinata è solo un simbolo che in prima serata ci ha mostrato chiaramente dove viviamo. Non vi diranno mai apertamente come si è arrivati a questo, soprattutto chi quella croce uncinata l’ha disegnata.

Stepinac - sredstvo za čišćenje nečiste savjesti

Na povijesno-komemorativnoj sceni, a posljedično onda i na njenom političko-ideološkom dijelu je malo živnulo. Uobičajeno nakon svibnja i lipnja kada zaredaju komemoracije, obilježavanja raznih obljetnica - počevši od obljetnice proboja iz ustaškog logora smrti Jasenovac, pa do obilježavanja Dana antifašističke borbe 22. lipnja. Ljudima neupućenima u uobičajena zbivanja, akcije, te reakcije na događaje iz prošlosti to ide na živce. Ispada to kao kopanje po prošlosti, otvaranja već tisuću puta prožvakanih tema. I razumijem te ljude koji tako misle, tko bi im to mogao zamjeriti? No, kao i uvijek kada se diže tolika prašina radi se o sadašnjosti, a da budemo potpuno otvoreni radi se o novcu, čuvanju političkih pozicija, utvrđivanju raznih privilegija i prava današnjice. Tome je razlog što dvije ključne partije HDZ i SDP u biti između sebe nemaju nikakvih ključnih razlika osim ideoloških. Tako se jedni (HDZ) nalaze na proustaškoj liniji, a drugi (SDP) na propartizanskoj liniji. S obzirom na činjenicu da je to jedina razlika između te dvije stranke koje su obje nastale iz bivšeg Saveza komunista Hrvatske - time motiviraju i mobiliziraju svoje biračko tijelo da izađu na izbore i odaberu baš njih.

U toj cijeloj kakofoniji informacija, stavova i verbalnih obračuna pojavljuje se još jedan sudionik koji u toj cijeloj priči i ne bi trebao imati neku ulogu, barem ne značajnu ili ključnu. Cijela priča oko zbivanja iz prošlosti ima, na prvi pogled, nelogičnog aktivnog sudionika - to je Katolička crkva. Tu se postavlja logično pitanje - zašto crkva i zašto baš Katolička crkva? Zašto nije npr. riječ o Pravoslavnoj crkvi, jer je ipak većina žrtava genocida u ustaškim logorima smrti bilo srpsko pravoslavno stanovništvo. Zašto iznad svih ne lebdi židovska zajednica koja je u tzv. "NDH" u postotku izgubila najviše pripadnika svoje zajednice - njih čak 90%. Gdje je razlog da u svim raspravama - posredno ili neposredno - uvijek najglasnije čujemo Katoličku crkvu? Odgovor je interes, naravno, ali ne samo financijski interes.

Da bi došli do argumentiranog objašnjenja krenut ćemo od ovogodišnjeg "skandala", odnosno govora srbijanskog ministra koji se usudio izgovoriti istinu. Na komemoraciji kod stratišta Jadovno, mjesta koje je u svojem kompleksu 30 bezdanih jama progutalo desetke tisuća ljudi, srbijanski ministar Vulin je prozvao "vikara ustaške vojske", odnosno one koji od njega rade sveca. Katolička crkva u Hrvatskoj je odmah prepoznala napad na svojeg "blaženika" Alojzija Stepinca. Alojzije Stepinac je bio, baš kao što je to Vulin i rekao, ustaški vikar (o čemu sam već pisao - http://h-alter.org/vijesti/vikar-ustasa ). Znači istina je bila okidač za nervoznu reakciju Katoličke crkve. Izricanje istine nije pokrenulo samo lavinu izjava crkvenih dužnosnika, ta istina je bila pokretač opće medijske ofenzive da bi crkva na jednu izrečenu istinu, mogla tisućama puta ponoviti da je istina - laž.....digli su se tako na noge svi na Hrvatskoj radio televiziji, javnom servisu, da bi obranili "čast" ustaškog vikara Alojzija Stepinca. Voditelj HRT-a Togonal je citirao "blaženika", "povjesničari" su osporavali vikarstvo Stepinca, a vodeća oporbena stranka HDZ je čak tražila da Vlada i ministarstvo vanjskih poslova upute diplomatsku notu Srbiji. Baš kao da smo vjerska država, a ne Republika gdje je država odvojena od vjerskih institucija. To je samo dio reakcija, jer ja ipak ne slušam desetke crkvenih radio stanica i ne pratim svu katoličku štampu, ali i ovo što sam vidio mi je bilo dovoljno.

Trebamo se zapitati čemu takve reakcije na povijesne činjenice? Zašto crkva silom pokušava negirati povijesne događaje iz prošlosti, jer Papa Pio XII jest početkom 1942. "blaženog" Alojzija Stepinca proglasio vikarom ustaške vojske. Razlog je jednostavan. Uloga Katoličke crkve na prostorima ondašnje tzv. "NDH" bila je krajnje negativna, crkva je vodila masovno prekrštavanje Srba, mijenjala je sliku stanovništva na ovim područjima i njezin sastav, te je zločinački ustaški režim imao potporu gotovo cijele crkve - a ne samo "blaženog" Alojzija Stepinca. Potporu tzv. "NDH" pružao je i Vatikan, iako treba naglasiti da Vatikan nije službeno priznao novonastalu državu jer je to suprotno međunarodnom pravu. Usprkos tome, Vatikan je poslao visokog izaslanika Ramiresa Marconea koji je cijelo vrijeme bio uz "blaženog" Alojzija Stepinca. Osim potpore Slavku Kvaterniku na samom početku kvislinške tvorevine "NDH", potporu je zločinački ustaški režim imao od svih kardinala na području tzv. NDH. Tako je svoju potporu Anti Paveliću i njegovom zločinačkom režimu "odom Poglavniku" dao vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić. Nakaradnim stihovima divio se "stvoritelju" i "obnovitelju " hrvatske državnosti. Splitski biskup dr. Kvirin Bonefačić je 18. IV 1941. uputio telegram "poglavniku" Anti Paveliću u kojem stoji:" Kao biskup kraljeva u kojima je bila kolijevka hrvatskog kraljevstva i katedrala u kojoj su se skupljali knezovi i kraljevi, sveta mi je dužnost da sam u ime i čitavog svećenstva dieceze, a siguran sam da Vam tumačim osjećaje i ostalih trojice dalmatinskih biskupa, najsrdačnije pozdravim, kao obnovitelja slobodne i Nezavisne Države Hrvatske, izražavajući svoju iskrenu odanost i obećavajući u svemu revnu suradnju i proseći Boga da blagoslovom i potpunim uspjehom okruni Vaše veliko djelo na sreću i spas hrvatskog naroda". ("Novo doba" 18. IV 1941.). Senjski biskup dr. Viktor Burić objavio je poslanicu u kojoj "poziva svećenstvo i puk na svečanu zahvalnicu Bogu što je doživio da je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska" ("Katolički tjednik" br. 24 od 15. VI 1941.). Hvarski biskup Mihailo Pušić pozdravio je "poglavnika" i tzv."NDH" riječima "....i Vama (Anti Paveliću -op.red.) prvoborcu za narodna prava izražavam duboku zahvalnost, vjernost i odanost, proseći obilje Božjeg blagoslova..." ("Novo doba", 23. IV 1941.). Krčki biskup dr. Josip Srebrnić također oduševljeno pozdravlja tzv. NDH ali i poziva na poslušnost talijanskim okupatorima kojima se stavlja u službu okružnicom od 15. IV 1941. (Biskupski ordinarijat u Krku br. 769/1941 od 15. IV 1941.).

Pojedini biskupi i nadbiskupi (citiran je samo dio dostupnih potpora Paveliću) su pojedinačno iskazivali oduševljenje tzv. "NDH", a u Zagrebu su svi biskupi posjetili "poglavnika" Antu Pavelića 26. lipnja 1941. nakon dvodnevne konferencije održane 25. i 26. lipnja 1941. o čemu je izvijestio i "Katolički tjednik" br. 27. od 6. srpnja 1941. Tako "Katolički tjednik" donosi članak o posjeti hrvatskog episkopata "poglavniku" Anti Paveliću koji glasi: "Poglavnik dr. Ante Pavelić primio je svečanu audijenciju katolički episkopat Nezavisne Države Hrvatske. Preuzvišenu gg. nadbiskupe i biskupe predvodio je predsjednik Biskupskih konferencija hrvatskih Metroplita preuzvišeni gospodin nadbiskup zagrebački dr. Alojzije Stepinac. Preuzvišeni gospodin nadbiskup zagrebački dr. Alojzije Stepinac pozdravio je Poglavnika u ime Episkopata Katoličke Crkve Nezavisne Države Hrvatske ističući u svom govoru, da ljubav prema vjeri i prema narodu izviru iz Božjeg bića kao jedinstvenog izvora, nastavio je nadbiskup dr. Alojzije Stepinac:

....Ta svijest dovodi nas danas pred Vas, da Vas kao legitimni predstavnici Crkve Božje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od srca pozdravimo kao njezina državnog Glavara s obećanjem naše iskrene i lojalne suradnje za bolju budućnost naše domovine ".

U potpori tzv. NDH nisu sudjelovali isključivo pripadnici vrha Katoličke crkve. Potporu su iskazivali i nižerangirani svećenici, a ja ću nabrojati neke koji su se istakli u masovnim i nasilnim prekrštavanjima Srba o čemu postoji dokumentacija i pismene izjave svjedoka i žrtava tih sramotnih postupaka. Gregić Anđelko - župnik iz Borova, Juričev Dionizije - osobni kapelan "poglavnika" Ante Pavelića, fratar i ustaški pukovnik dr. Petar Berković, Josip Astaloš - župnik iz Dalja, svećenik Petar Kamilo, Mirko Mezner - župnik iz Kutjeva, Josip Martinec - župnik iz Voćina, župnik Mihajlo Razum, fra Kerubin Posavec, Franjo Pipinić - župnik iz Požege, župnik Đuro Kroflin, Josip Selak - župnik iz Nove Bukovice i mnogi drugi (Izvor "Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera"). Zbog svođenja teksta na razumnu duljinu neću nabrajati svećenstvo koje je sudjelovalo u oružanim formacijama tzv. NDH, a treba naglasiti da je jedan fratar bio i zapovjednik logora smrti Jasenovac - zloglasni Miroslav Filipović koji se istaknuo kao jedan od najsurovijih i najokrutnijih ubojica cijelog područja Pavelićeve kvislinške države.

Kada na ovaj način pogledamo djelovanje crkve u cjelini u ratno doba od 1941. do 1945., logično je postaviti cijeli niz pitanja na koja su odgovori po crkvu uvijek neugodni. Potpora NDH i okupaciji zemlje, ali i potpora biskupa i crkve u cjelini njemačkim i talijanskim okupatorima sramotna je mrlja na licu Katoličke crkve. Katolička crkva je u tom razdoblju loše postupila i dodvoravala se povijesno najgoroj bratiji koja je hodala zemaljskom kuglom. U toj cijeloj priči uloga "blaženog" Alojzija Stepinca je bila negativna, a njegova potpora do zadnjeg dana kvislinškom zločinačkom režimu na kraju je dobila i sudski epilog. Koliko god se crkveni propagandisti trudili prikazati istinu drugačijom, povijesni dokumenti i svjedoci vremena govore suprotno današnjim tvrdnjama crkve. Presuda "blaženom" Alojziju Stepincu nikada nije sudskim putem opovrgnuta, te je još uvijek na snazi bez obzira na to što je političkim dekretom Sabor sudsku odluku proglasio nevažećom Deklaracijom od 14.12.1992. Sudsku odluku i postupak je moguće poništiti samo i isključivo sudskim postupkom kojim se pobiju tvrdnje, dokazi - te samim time i presuda - prijašnjeg sudskog postupka i suda. Pravna procedura to nalaže. Jedino objašnjenje zašto nije sudski postupak pravno opovrgnut jest činjenica da bi Alojzija Stepinca bilo vrlo teško braniti od dokumentacije i njegovih vlastitih izjava i postupaka u navedenom razdoblju.

Grčevitom obranom "blaženog" Alojzija Stepinca crkva jalovo pokušava sakriti i kamuflirati svoju ulogu u tom povijesnom razdoblju, a inzistiranje na svetosti takvog čovjeka služi kao smokvin list toj instituciji. Tim malim komadićem "svetosti" pokušali bi pokriti odobravanje zločina, njegovo poticanje, posvećivanje zločinačke politike i rasnih zakona, zatvaranje očiju pred logorima smrti, nepružanjem podrške i zaštite pravoslavnoj kršćanskoj braći i mnoge druge loše stvari koje je crkva činila ili propustila činiti.

Danas crkva vodi politiku upravo suprotnu svojem vlastitom nauku. Umjesto da današnja crkva klekne pred žrtve i njihove obitelji i traži oprost - jer na kraju krajeva mi smo svi ljudi koji mogu pogriješiti - ona te zločine svoje zajednice skriva, lažira i ulaže velike napore i sredstva da izmijeni povijest - što je ipak nemoguće. Crkva bi danas trebala otvoriti pristupe svojim spisima, pokazati pravu ulogu crkve u danima NDH. Katolička crkva bi trebala svojim traženjem oprosta i priznavanjem negativnosti u svojim redovima otvoriti put ka normalizaciji na ovim prostorima, putu prema pomirbi. Današnja crkvena nomenklatura nema nikakve veze sa Stepincem i biskupima koji su pjevali ode Anti Paveliću i to bi trebali naglasiti time što se od njegovih grešaka odmiču, a njegove postupke osuđuju. Takva crkva bi bila bedem moralnosti i opraštanja, ljudske veličine i morala. Što danas radi ta crkva? Ta crkva u Zagrebu i drugim gradovima drži mise za Antu Pavelića, ali ne mise u kojima obitelj žaluje za svojim pokojnikom, ona te mise drži da bi veličala Antu Pavelića i NDH. Tako mise u Zagrebu posjećuju osvjedočeni pobornici ustaštva i nacifašizma, a pater Lasić - koji svake godine drži misu u Zagrebu za Antu Pavelića - izjavljuje kako Ante Pavelić u raju gleda nevinoj djeci u lice. Današnja crkva negira logore smrti, masovna stradanja u tim mjestima strave i užasa. Današnja crkva ne spominje svoju prljavu rabotu u masovnim prekrštavanjima Srba. Današnja crkva rehabilitira i Milu Budaka i Antu Pavelića, današnja crkva se klanja ustašama i ustaškom pokretu te ih rehabilitira svojim misama u Bleiburgu i na drugim mjestima gdje propagira ustaše kao "žrtve". Razumljivo je da danas takvoj crkvi smeta Dan antifašističke borbe, te da kroz svoje službeno glasilo, "Glas koncila", traži ukidanje tog dana u Hrvatskoj. Razumljivo je da toj i takvoj crkvi ne pada na pamet spomenuti da je u Narodno oslobodilačkoj borbi na strani partizana sudjelovalo 118 svećenika, a čak ih je 43 poginulo. Danas Katolička crkva ne spominje Dragutina Jesiha, župnika iz Ščitarjeva koji je proglašen Pravednikom među narodima. Dragutina Jesiha Katolička crkva ne spominje, a kamoli da bi proglasila blaženim osobu koju je Izrael stavio na pijedestal onih koji su svojim djelima spasili od pogroma Židove....takva osoba za Katoličku crkvu ne predstavlja čak niti vrijednost koju bi trebala spomenuti.

Danas ta i takva crkva uzima, zbog protuustavnih Vatikanskih ugovora, više od milijardu kuna godišnje iz državnog proračuna (http://www.h-alter.org/vijesti/koliko-nam-kuna-ustvari-pojede-crkva). Institucija koja je u stanju na ovakav način prikazivati povijest i događaje iz prošlosti ima pristup djeci putem vjeronauka u sve škole (što je dimenzija sramote koja je teško opisiva i eklatantno kršenje Ustava Republike Hrvatske). Crkva može čak i u jaslicama propagirati vjeru. Danas ta i takva crkva sebi dozvoljava proglasiti monopol nad moralom i moralnim vrijednostima, a sve posljedice takvih ovlasti možemo gledati svaki dan. Tako crkva, braneći "blaženog" Alojzija Stepinca, zapravo brani svoje pozicije stečene u Hrvatskoj. Pozicija Hrvatske Katoličke crkve je danas nedodirljiva. Nemoguće je u crkvu čak i ući ako to nije po volji lokalnog svećenika, a jedan svećenik može čak i kordon policije istjerati iz crkve ako mu se to prohtije. Crkveni status nedodirljive institucije koja ima pravo petljati svoje "svete" prste u sve pore društva rijetki osporavaju. Crkva će otvoreno zagovarati mržnju i segregaciju ljudi koji imaju drukčije seksualne preferencije, crkva će smišljeno i planski skrivati pedofile i njihova nedjela (slučaj don Ivanov kojega je štitio Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski), pa će tako crkva i otvoreno pozivati na neprovođenje zakona ove zemlje. Crkva danas poziva na nove "Oluje", govori o nenarodnoj vlasti i određuje koji će se predmeti predavati u školama. Crkva danas, služeći se novcem dobivenim iz proračuna u kojeg svi zajedno uplaćujemo, preko svojih satelitskih udruga prijeti i sudski tuži udruge civilnog društva, istaknute pojedince iz zajednice i gazi po svima koji se ne slažu s crkvom i vrijednostima koje ta crkva zastupa. Sve to danas crkva može, a pitanje je da li bi mogla da se počnu postavljati pitanja o Ustavu, zakonu, ali i povijesti i ulozi koju je tada Katolička crkva imala. To je razlog zašto je "zabranjeno" postavljati pitanja o "blaženom" Alojziju Stepincu, ali i postavljati bilo kakva pitanja u vezi s crkvom i njihovim pravima, te zašto crkva tako klokanski reagira na svaku kritiku i spomen tema od njihove "svetosti". Zapravo, milijardu je razloga svake godine zašto se crkva ovako ponaša....

Vikar ustaša

Vikar ustaša

Jadovno. Gotovo svake godine sam tamo. Ustaško stratište, mjesto gdje nije nikada bilo čvrstog objekta, zgrade, barake, zahoda ili bilo čega. Samo izdvojena ledina ograđena bodljikavom živom. Tu su dovođeni ljudi da bi ih pogubili. Jadovno i kompleks logora je sustav tridesetak jama u kojima je pogubljeno oko 40 000 ljudi. Prema nekima puno manje, "samo" 26 000....u taj kompleks se ubrajaju i gubilišta na otoku Pagu, Metajna i uvala Slana....mjesečeva površina na kojoj i usred ljeta nije ugodno niti u jakni. Cijelo područje oko uvale je prepuno ljudskih ostataka, mjesto je stravično. Toliko stravično da su ga talijanski fašisti zatvorili čim su ga vidjeli. Nakon toga ustaše su otvorile Jasenovac....gdje je i završila posljednja grupa preživjelih zatvorenika. Priča stravična, u Hrvatskoj gotovo nepoznata, neispričana i neopjevana. Ove godine je bilo kao i svake godine, kraj Šaranove jame vjerski obred, paljenje svijeća, kod spomenika polaganje vijenaca. Spomenik je ove godine dobio i novo postolje. Bili su tu uzvanici, predstavnici antifašista, Srpskog narodnog vijeća, saborski zastupnici...i srbijanski ministar Aleksandar Vulin.

Vulin je došao za govornicu i, teatralno kao i uvijek, održao govor. Još za vrijeme trajanja njegovog govora mi je bilo jasno da će njegove riječi zapjeniti usta javnosti Lijepe naše. Vulin je zavapio i upitao se gdje će duše žrtava Jadovna, ako postane svet Alojzije Stepinac, ustaški vikar.....Jasno mi je bilo o čemu ću pisati, a jasno mi je bilo da će "ustaškog vikara" teško probaviti baš svi u Hrvatskoj. Ustaški vikar, Alojzije Stepinac, je teška tabu tema. Alojzija Stepinca se ne dotiče u javnosti nitko. To je osoba o kojoj nikada ne pričaju političari, a kler kada ga uzima u usta bira riječi ali i prigode kada će ga spomenuti.

Prve reakcije koje sam čuo na radiju govorile su o laži koje je srbijanski ministar izgovorio. No, to je samo pokazalo potpunu neukost predstavnika HDZ-a i SDP-a. Aleksandar Vulin govorio je istinu. Papa Pio XII je imenovao Alojzija Stepinca ustaškim vikarom, o čemu je ovaj izvijestio Antu Pavelića 20. siječnja 1942. Isti taj ustaški vikar danas je "blaženi", a Kaptol i Vatikan zdušno rade na tome da "blaženi" Alojzije Stepinac postane i "svetac". Navodno je to gotova stvar, proglašenje svetim Alojzija Stepinca, kako navode upućeni izvori, smo je pitanje dana. No, koga to zapravo Vatikan i Kaptol, uz bespogovornu potporu svih ljudi, organizacija, političkih stranaka i Hrvatske u cjelini (tu je zajedništvo vidljivo kao u rijetko kojoj stvari) proglašava svecem, svetim čovjekom?

Krenimo redom...."Nezavisna država Hrvatska" proglašena je 10. travnja 1941. Slavko Kvaternik je 12. travnja 1941., na veliku subotu, posjetio nadbiskupa Stepinca. "Katolički list" tada izvještava kako je nadbiskup Stepinac "izrazio svoja čestitanja prigodom uspostave NDH". Već 16. travnja 1941. Alojzije Stepinac se sastaje sa "poglavnikom" tzv. NDH Antom Pavelićem. Napomenimo samo da je Pavelića postavila Njemačka okupacijska vlast i da je on tamo postavljen da služi Hitlerovoj Njemačkoj, da provodi rasne zakone i učini okupaciju Hrvatske što manje problematičnom za nacističke zločince. U "Katoličkom listu" od 28. travnja 1941. na stranici 197 - 198 nadbiskup Alojzije Stepinac poziva svećenstvo da se spremno odazove "na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja NDH", te odmah iza toga podvlači: "Poznavajući muževe koji danas upravljaju sudbinu hrvatskog naroda, mi smo duboko uvjereni da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć."

To je samo početak, ali početak koji govori o Stepincu kao poborniku NDH i okupacijskom silom nametnute kvislinške vlade koju je predvodio Ante Pavelić.

O zločinima i deportacijama, rasnim zakonima i svemu što se događalo u NDH "blaženi" Alojzije Stepinac znao je sve, te je u to bio upućen od začetka zločina. U pismu poglavniku od 21. srpnja 1941. godine, nakon što je iz Zagreba deportirano u logore smrti preko 2000 Židova, protestira protiv “nečovječnog i okrutnog postupanja s nearijevcima”. "Blaženi" Stepinac odmah prihvaća ustašku i rasističku terminologiju, pa i više od toga: “Čujem s više strana da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici.” "Blaženi" Stepinac ni ovom prilikom ne dovodi u pitanje deportacije, nego se zalaže da se one izvode na “human” način: dakle, traži bolji postupak tijekom deportacija u logore smrti, a sam čin "blaženi" Stepinac ne dovodi u pitanje. Stepinac se nikada nije pojavio u Jasenovcu, iako je znao što se tamo događa. Njegov autoritet, kao i autoritet crkve bio bi dovoljan da spriječi masovne egzekucije i stradavanje - ako nikoga drugog onda onih 20 101 dijete mlađe od 14 godina koje su ustaše pobile u Jasenovcu.

Nadalje, nadbiskup Alojzije Stepinac je, uz suglasnost i pod nadzorom opata Josipa Ramira Markona, papinskog legata u NDH, sazvao Biskupsku konferenciju u Zagrebu od 17. pa do 20. studenog 1941. Konferencija je bila posvećena prijelazima grko‐istočnjaka (tako su tada zvali pravoslavne Srbe) na katoličku vjeru. Na konferenciji je tada izabran i posebni odbor koji će rukovoditi akcijom prekrštavanja Srba. U odbor su izabrani nadbiskup Stepinac, predsjednik Biskupske konferencije, biskup senjski monsinjor Viktor Burić i administrator križevačke eparhije, monsinjor Janko Šimrak. Nakon konferencije, svi sudionici na čelu sa Stepincem posjetili su poglavnika Antu Pavelića i predali mu jednu predstavku o svojim odlukama. Tijekom ratnih godina preko 240 000 ljudi je pod prijetnjama nasilno prekršteno. Za to je "blaženi" bio suđen, te na kraju i osuđen. Sudski proces FNRJ je "blaženom" Alojziju Stepincu dokazao konkretna djela i postupke - kao što su plansko, nasilno i sustavno prekrštavanje, skrivanje ustaških dužnosnika na Kaptolu, pa i pomaganje ustaških terorista nakon svršetka rata. Presuda je odlukom Sabora poništena na samom početku "samostalnosti" Republike Hrvatske. Sudski postupak nikada nije objektivno analiziran, djela koja su Alojziju Stepincu stavljena na teret nikada nisu pravno pobijena nego su čistom političkom voljom proglašena "komunističkim montiranim procesom".

Alojzije Stepinac piše izvještaj 18. svibnja 1943. gdje moli sv. Oca Papu Pia XII da se zauzme za održanje NDH slijedećim riječima "...mlada Hrvatska Država, rođena pod najtežim i najstrašnijim okolnostima nego ijedna država kroz više vjekova, očajnički se boreći za svoj opstanak, unatoč tome pokazuje u svakoj prilici da želi da ostane vjerna njenim sjajnim katoličkim tradicijama i da osigura bolju i svjetliju perspektivu katoličkoj crkvi na ovom dijelu zemaljske kugle... Po prirodnoj naravi stvari, ako Bog ne bi učinio neko veliko čudo, napredak katolicizma je najuže povezan s napretkom Nezavisne države Hrvatske, njegov opstanak, njezin spas - njegov spas. Sveti Oče ! Duboko vjerujući u Božansku Milost i Providnost Božju, čiji ste izabranik, preporučujem Vašoj očinskoj brizi i Vašim molitvama Nezavisnu Državu Hrvatsku, uvjeren da time u isto vrijeme preporučujem na najbolji način svetu vjeru u svojoj domovini i na Balkanu."

Stepinac preporučuje "NDH" iako zna za Jasenovac i sve logore. Stepinac se zalaže za opstanak "NDH" unatoč rasnim zakonima, masovnim zločinima i diktaturi zločinca kojeg je postavila okupacijska sila. Danas i dalje slušamo o "montiranom političkom procesu" Stepincu, to je teški tabu.....tema koja se ne otvara.

Postupaka i propusta od strane Stepinca je bilo još, ali i ovo navedeno je čisto dovoljno da se takvog čovjeka ne proglašava blaženim, a još manje svetim. Samo na Jadovnom, u kompleksu od 30 jama je pogubljeno 73 pravoslavna sveštenika - svaki treći likvidirani sveštenik SPC u NDH. Tamo je ubijen i episkop gornjokarlovački Sava Trlajić i mitropolit sarajevski Petar Zimonjić. Ekshumacija tih ljudi nikada nije obavljena, a žrtve sahranjene. Poznavajući kako crkvene institucije funkcioniraju, vrlo je mala vjerojatnost da nadbiskup Stepinac nije znao za ubijanje pravoslavnih sveštenika, a ipak nikada nisam vidio osudu ili bilo kakvu reakciju na te događaje.

I što nam je ovaj događaj na kraju pokazao, što nam je Vulin svojim govorom učinio? Otvorio nam je oči, pokazao nam je u kakvom društvu i vremenu živimo. Nije na kraju ove priče bitan niti Stepinac, a niti crkva. Oni će proglasiti Stepinca svecem da bi sprali krv žrtava II svjetskog rata s ruku Katoličke crkve. Da spere tu sramotu neće joj pomoći niti 10 lažnih svetaca i blaženika. Vulin je nehotice pokazao koliko vrijedi istina u ovom društvu i kako se prama njoj odnose oni kojima bi istina, borba za opći boljitak i prosperitet trebala biti svetinja. Kako bi ti ljudi koji su se tako spremni ponašati zbog izricanja istine mogli istinu voljeti i imati kao ideal kojim će svima nama napraviti bolje i pravednije društvo. Ljudi koji su spremni tako lagati i tako se pred istinom neugodno osjećati nisu i ne mogu biti predvodnici bilo čega, a kamoli države.

Nakon svega, vidljivo je da je istina u Hrvatskoj najgore što možete izreći. Prozvati ustaškog vikara - ustaškim vikarom je "skandal". Govore "mudre glave" kako nije pristojno, nije po kućnom odgoju. Govori tako "krema" da nije Jadovno dobro mjesto za takve osude. A koje je mjesto onda pogodno za osuditi proglašenje Alojzija Stepinca svetim, ako ne mjesto masovnih zločina upravo onih koje je taj "blaženik" škropio svetom vodom. U Hrvatskoj očito istinu nije nikada poželjno govoriti niti pisati. U zemlji laži, prijevare i troličnosti istina je najgore što možete izgovoriti. U zemlji kojoj tepaju da je demokratska, a po slobodi medija je iza Namibije, Gane i Kosta Rike istina je posljednje što želi čuti javnost, ali i obični građani. Istina je u Hrvatskoj uvijek bezobrazna, skandalozna, protunarodna, protudržavna i utuživa. U Hrvatskoj nije nikada vrijeme za istinu, ali jest uvijek za obmanu. Obmanjujte se i dalje, lažite sebe i sve oko sebe....istinu je za to baš briga. Ona je tu i vidljiva je. Samo trebamo otvoriti oči.