Ko ovo more platit...

Dolazi i to razdoblje godine. Hrvatska je zemlja koja ima lijepo more, razvedenu obalu, pregršt otoka. Stalno nas bombardiraju s propagandom - "Najljepše more na svijetu", "..ko ovo more platit" i sličnim rečenicama.

Uskoro počinju one iritantne reportaže gdje uz naplatne kućice postave "reportera" koji nas izvješćuje koliko je automobila prošlo kroz Lučko, koliko je kilometara dugačka kolona, kakva je gustoća prometa, što kaže lokalni policajac, što voditelj smjene naplate cestarina. I tako iz vikenda u vikend. Taj se užas odvija od lipnja pa do kraja rujna. I onda u međuvremenu krenu dubiozne rasprave - koliko je bilo noćenja, kolika je mogućnost smještajnih kapaciteta Hrvatske. Koliko je to hotela i s koliko zvjezdica. Kakva je ponuda i kakva su bila ulaganja. Onda slijedi svakih toliko javljanje uživo s ministrom turizma koji se hvali - kako eto baš zaslugom njegovog ministarstva - Hrvatska ogromnim koracima grabi naprijed, a sve to zahvaljujući njegovoj viziji i kreditima uz kamatu od samo xy % za proširenje i podizanje kvalitete smještajnih kapaciteta. Uz rakovo crvenilo u licu ministar ushićeno govori da je Hrvatska ostvarila ove godine izniman rezultat, te da očekuje da će i ove godine biti rekordan broj noćenja. Uz primjetnu ozarenost "reportera" ministar turizma, s jedva skrivenom erekcijom, objašnjava kako smo i ove godine proširili smještajne kapacitete, uložili nadljudske napore da podignemo nivo vanpansionske usluge ne bi li Hrvatska i ove godine bila najpoželjnije turističko odredište.

Potom počinje procjena koliko je to milijardi eura Hrvatska "zaradila" na turizmu. Pa onda krenu 6, 7, 8 i varijacije na te brojeve. Milijarde zarade od turizma su jamac stabilne Kune, deviznih rezervi i ostale priče kojima nam TV kuće pune glavu. I to je priča koja se vrti godinama, svake godine je to eto, isto. Od lipnja do listopada mi se naslušamo zajapurenih Čeha i Mađara koji sjedeći u automobilima govore o prekrasnom moru, skupoj cestarini i gužvama koje su nepodnošljive. Gore opisani cirkus možemo očekivati i ove godine, a s obzirom da je ovo godina u kojoj su izbori - mediji će biti još naporniji u tom "izvješćivanju". Ne treba dvojiti da će se u propagandi i cirkusu turističke sezone uključiti i Milanović i svi ministri, ali i predsjednica i oporba. Iz fokusa nam neće ispadati osmjesi i zadovoljstvo nevjerojatnom sezonom koja će jamčiti med i mlijeko koje će teći u potocima. Obnovit ćemo razrušenu ekonomiju, osvježiti proizvodne pogone, otvarati ćemo radna mjesta bez muke. Bespovratni krediti će jamčiti Hrvatu da može biti poduzetnik i kapitalist baš kao i svaki Amerikanac.

No, postoje tu podaci koje vam nikada neće reći. S javnih televizija nikada nećete čuti svima dostupne i indikativne podatke. Zli jezici bi rekli da je to namjerno....nećemo biti zlobni...ma nije namjerno sigurno. To bi bila onda propaganda.

Ja ću se dotaći samo jednog podatka.

U Hrvatskoj je 2014. ostvaren 66,1 milijun noćenja, od čega su 92% noćenja ostvarili strani gosti.

U Hrvatskoj je 1987. ostvaren 68,1 milijun noćenja, od čega su domaći gosti činili 33%, odnosno ostvarili su 22,4 milijuna noćenja.....

Ta 2014. godina je bila rekordna. Nikada Republika Hrvatska nije ostvarila taj broj noćenja. Socijalistička Republika Hrvatska je taj broj noćenja ostvarila 1987. godine. Činjenice koje su nepoznate našoj javnosti. To su podaci za koje ne znaju niti eminentni novinari, veliki istraživači. Ta 1987. godina, kada je u Zagrebu bila Univerzijada, je bila rekordna turistička godina. To je bila godina kada je Socijalistička Republika Hrvatska imala manji smještajni kapacitet, kvalitetom daleko ispod današnjeg. To je bila godina kada je "cimer frei" smještaj bilo nemoguće kontrolirati, te je barem pola tih gostiju prošlo neprijavljeno i mimo svih poreznih šapa. 2014. godine vlada Zorana Milanovića si nije dozvolila taj luksuz, oni znaju koliko je nona Mara prodala rajčica na tržnici u Kaštel Gomilici.

Na more se te godine išlo starom "janjičarskom cestom". Jedna traka u smjeru Zagreba, druga u smjeru mora. Cruiser brodova nije bilo, a broj letova je nemoguće i uspoređivati s današnjim brojem letova. Kada bi gledali sredstva koja su uložena u marketing te 1987. godine i usporedili ih s modernom kampanjom za samo jednu sezonu, vjerojatno bi došli do cifre koju je Socijalistička Republika Hrvatska u marketing uložila u 10 ili 15 godina.

No usprkos svemu tome, Republika Hrvatska još uvijek nije oborila rekordnu 1987. godinu Socijalističke Republike Hrvatske.

Udio domaćeg gosta je oko 10% svih ovih godina Republike Hrvatske. 2014. je taj udio smanjen za dodatnih 20% na mizernih 8%. Ne kanim se baviti analizom uzroka takvih poraznih podataka. Reći ću da je to posljedica boljitka i velikih dosega moderne Hrvatske države koja je svoje stanovništvo svela na konobare i sobarice koji za sitan novac rade 14 sati dnevno u hotelima koji su u stranom vlasništvu. Dopustit ću si tu zlobu. Tako ću i likovati nad svim zagovornicima kapitalizma i napisati da je postotak domaćeg gosta to niži što je društvo lošije. U bivšoj državi smo mogli govoriti o našem moru jer su ljudi na to more odlazili svake godine. Djeca su išla organizirano s vrtićem 10 dana na more, ali i 10 dana na skijanje. Društvo "Naša djeca" je taj sistem odlazaka djece na more prakticiralo desetljećima i doslovno nije bilo djeteta u SR Hrvatskoj koje nije bilo na moru. Danas imamo generacije djece koje na "našem" moru nisu bila nikada. Nezaposleni roditelji nisu im u mogućnosti pružiti niti osnovne stvari, a kamoli odlazak na more. Postotak od 8% domaćeg gosta je i poraz cijelog društva, a posebno je licemjerno slušati o "našem" Jadranu koje je najljepše na svijetu. Odrasle su generacije koje su to more mogle vidjeti samo na dnevniku kada zajapureni ministar turizma ushićeno govori o povećanju broja gostiju...

Tako je danas sustav radničkih odmarališta samo relikt sistema "mraka", odlazak na godišnji odmor se svodi na krečenje stana i eventualan posjet rodbini. Nekadašnji "K15" je mračni relikt prošlosti gdje je radnik regres mogao iskoristiti da plati radničko odmaralište za sebe i obitelj. I zato mi je već sada muka kada se sjetim izvještaja s naplatnih kućica Lučko i svih onih hvalospjeva o "našem" Jadranu koji je najljepši na svijetu.

Poredba Socijalistička Republika Hrvatska i Republika Hrvatska

Apsolutni poraz "demokrata" i kapitalista.....Socijalistička Republika Hrvatska je apsolutno superirorna u svim segmentima društva, gospodarstva i svega ostaloga.....podatak o BDP treba uzeti s rezervom, jer količina roba i usluga koje ste mogli kupiti 1990. za 6500 $ i što možete danas za 10 500 $ nije niti slično....vrijednost novca je drastično pala.

Jedini način da ponovno možemo živjeti pristojno od svojeg rada je zakopati ovaj sustav društvenog uređenja duboko duboko...što dublje.....kapitalizam i "demokracija" je jedan sustav zla i sustav protiv svih poštenih i radnih ljudi.

Orhidea Gaura Hodak - novinarka Nacionala o pritiscima i prijetnjama u slučaju Manolić-Karamarko

Tribina „MEDIJI U HRVATSKOJ“ je održana 3. srpnja 2015. u Zagrebu u organizaciji Oraha.

Sudjelovali su

Saša Leković – predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

Mirjana Rakić - predsjednica Agencije za elektroničke medije

Mladen Novak - predsjednik saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije

Davorka Budimir - predsjednica Transparency International Hrvatska

Zorislav Antun Petrović - stručnjak za antikorupciju

Aleksandra Kolarić – stručnjakinja za odnose s javnošću

Boris Pavelić – novinar Novog lista

Orhidea Gaura Hodak - novinarka Nacionala

Domagoj Margetić - novinar

Daniel Berdais - bivši glavni i odgovorni urednik Radija 101

Moderirao je - Dean Šarčević – glasnogovornik ORaH-a.

Danas ću vam s tribine prikazati audio snimku dijela izlaganja novinarke Nacionala. Orhidea Gaura Hodak je iznijela priču oko objave intervjua sa Josipom Manolićem, u kojem ovaj proziva Tomislava Karamarka da je Udbaš, koja je ostala nepoznata javnosti. Njeno izlaganje prikazuje da je Tomislav Karamarko dobro znao što Nacional kani objaviti, znao je da je novinarka razgovarala s Josipom Manolićem, te su ljudi koji okružuju Tomislava Karamarka pokušali spriječiti objavljivanje njihovog razgovora. Novinarku su slijedili, fotografirali i putem medija pod kontrolom HDZ-a ili ljudi iz HDZ-a objavili njezinu fotografiju razgovora s Manolićem. Nacional je zaprimio i prijetnje, glavni urednik je dobio poruku da "smiri" Gauru. Sve se to događalo prije same objave razgovora s Josipom Manolićem koji tvrdi da je Tomislav Karamarko radio za Udbu, te da je bio njezin član.

O istome je govorio i Boris Pavelić, novinar riječkog Novog lista, koji je zbog objavljivanja, odnosno prenošenja vijesti o tvrdnjama Manolića, skoro dobio i otkaz. To samo pokazuje koliko je pritisaka iz HDZ-a bilo prema svim medijima u Hrvatskoj da se ne objavljuje intervju s Josipom Manolićem, odnosno da se ne prenose tvrdnje Josipa Manolića. Tu informaciju nisu danima objavili vodeći mediji u Hrvatskoj, pa niti HRT. Bijedna isprika tih medija je bila da čekaju da "druga strana" iznese svoju priču, što naravno Tomislav Karamarko nije učinio 7 dana, iako je bio upoznat sa svime i prije nego što je intervju s Josipom Manolićem i objavljen. Indikativno je da u Hrvatskoj najveći pritisak na novinare i medije vrši oporbena stranka i to ona kojoj je presuđeno, doduše nepravomoćno, da je kriminalna organizacija.

Tomislav Karamarko je demantirao tvrdnje Josipa Manolića, te je najavio i tužbu protiv njega....tužbu nije podnio niti do današnjeg dana, što se može protumačiti kao odustajanje od pravne bitke jer su tvrdnje iznesene u Nacionalu o njegovoj udbaškoj prošlosti točne. U medijskom prepucavanju je Manolić pozvao Tomislava Karamarka da ga slobodno tuži jer on za svoje tvrdnje ima i dokaze i dokumentaciju koja njegove tvrdnje potvrđuje.

Istina je opasna, u Hrvatskoj za istinu ljude otpuštaju, proganjaju, prijete im, slijede ih i špijuniraju. Istina u Hrvatskoj nema dobru prođu, istinu je u Hrvatskoj teško i plasirati. Biti će zanimljivo kako će Tomislav Karamarko do početka predizborne kampanje amortizirati ove tvrdnje koje bi ga, u nekoj normalnoj državi, izbacile iz izborne utrke, a kako sada stvari stoje to se neće dogoditi. HDZ-u i njegovom članstvu očito ne smeta Udbaška prošlost njenog vođe, pa čak i kada on tako strastveno proganja "komuniste", "neprijatelje Hrvatske", "crvene", kada zaziva lustraciju.....pomalo suluda situacija.... U sljedećih šest mjeseci do izbora možemo očekivati svašta, biti će zanimljivo, pogotovo kako će izborno tijelo objasniti da glasa za najžešćeg protivnika komunista koji nije sa sebe sprao optužbu da je bio pripadnik i da je radio za Udbu.

U načelu idemo u gore sutra

U Zagrebu se lagano topi asfalt, par dana zraka pa onda opet sve ponovno...klima uređaji rade, kada dođu računi za struju bit će veselo. Zahvaljujući SDP-u naravno, koji je odmah po dolasku na vlast podigao cijenu struje za 23%. PDV je Zoran Milanović podigao za 2% i otpratio struju na čak 25% veću cijenu nego je bila u razdoblju prije nego što nas je svojim "državničkim" govorom sve očarao nakon pobjede u izbornoj noći. Jedan sam od onih koji je taj govor vidio kao demagogiju i uvod u teške dane koji nas čekaju. Opijenost pobjedom i trljanje ruku moglo se čuti kroz pet vrata drugog kata Iblerovog trga. Došlo je njihovo vrijeme, sada će oni, Kukuriku koalicija, pokazati kako se vodi zemlja. Nisam u to vjerovao nikada. Za mene nema goreg od HDZ-a, ali ja sam njih prestao smatrati legalnom političkom opcijom onog trenutka kada su proglašeni kriminalnom organizacijom. Do trenutka kada se to ili ne potvrdi ili ne odbaci HDZ za mene ne predstavlja legalnu i legitimnu političku stranku. SDP je u toj priči s HDZ-om odigrao svoju ulogu, sramnu naravno. Od HDZ-a ne očekuješ ništa drugo nego korupciju, nepotizam, institucionalno nasilje, rodijačko pogodovanje, zataškavanje, prijetnje...to je ono što od te bratije možeš očekivati, znaš s kim imaš posla. Problem nastaje što kao alternativu toj organizaciji imaš ljude koji te iste HDZ pripadnike kriminalne organizacije nisu u stanju pobijediti na izborima. Grijeh Zorana Milanovića i onih koji ga na toj poziciji drže seže još u 2007. godinu i gubitak ključnih izbora koje nije trebao, a niti smio izgubiti. Upravo su ti izbori ključni za situaciju koju imamo danas. Da je tada Zoran Milanović iščezao iz javnosti u vrijeme trajanja predizborne kampanje i da, kamoli puste sreće, nije izrekao niti jednu javnu riječ - SDP i koalicija bi 2007. dobila izbore i porazila kriminalnu organizaciju HDZ i Ivu Sanadera. Ne vjerujem da bi Zoran Milanović nešto epohalno učinio za Hrvatsku ili da bi pokrenuo neke procese koji bi nas odveli prema stazi neke normalne prosperitetne zemlje, to sigurno ne bi bilo napravljeno, ali bi se spriječio opći pljačkaški pohod vođen od Ive Sanadera....i prema pravosuđu ove zemlje nikoga drugoga osim Ive Sanadera.

Gubitak izbora 2007. nije rezultirao smjenom Zorana Milanovića, što je katastrofalna greška ljudi iz SDP-a, greška koju mi kao društvo plaćamo i dan danas. Izborne gubitnike se ne pošteđuje nakon poraza na izborima, pogotovo ne one koji su svojim traljavim i neinteligentnim potezima na vlast doveli kriminalnu organizaciju. Takav rasplet gubitka izbora 2007. SDP je dovelo u situaciju da s gubitničkim i nesposobnim vodstvom provede u letargiji i četverogodišnjem zimskom snu. Uzimala se plaćica, volio se režim, Ivo pljačka a ja ležim...pa niti u trenutku kada Ivo Sanader bježi iz zemlje SDP, zajedno s svim strankama "opozicije" se ne snalazi i ne vuče odlučne poteze, iako je jasno o čemu se radi. Jasno je da Jadranka Kosor nije trebala obnašati dužnost predsjednice vlade. Svima je bilo jasno da je potrebno stati, proglasiti Jadranku Kosor privremenom predsjednicom vlade, svima je jasno bilo da treba raspustiti Sabor i raspisati izbore zbog situacije u kojoj se cijela Vlada zajedno s svim ministrima treba naći pod policijskom paskom i istragom. To bi bio logičan i normalan slijed kada u trenutku kada je Ivo Sanader raskrinkan kao pljačkaš i osoba koja je doslovno bježala iz zemlje kao zadnji svodnik ili pljačkaš.

Rješenje takve situacije, nakon što HDZ nije želio raspisati izbore, je bio vrlo jednostavan. Sve opozicijske parlamentarne stranke su se trebale povući iz Sabora, onemogućiti kvorum pri radu - jer bi Sabor izgubio kvorum da su to "stranke opozicije" učinile - i HDZ bi bio prisiljen raspisati izbore. To SDP na čelu sa Zoranom Milanovićem nije učinio...produžio je agoniju u kojoj smo bili do zadnjeg dana do kojeg je HDZ mogao obnašati vlast. Bilo je tu puno priča zašto je to tako napravljeno, Evropa i pregovori, jedinstvo, poštivanje demokratske procedure - ali sve su šuplje - napravljeno je zato što Zoran Milanović nije imao političke petlje, vizije i hrabrosti to učiniti. Zato nije to napravljeno. U mandatu Ive Sanadera je propušteno napraviti štošta, a pljačka je poprimila tolike razmjere da mi niti danas nismo u stanju udahnuti kao društvo, još se nismo, a i nećemo se tako skoro od toga oporaviti.

Zoran Milanović je okupio ekipu, umirovljenici - HNS - IDS i krenuo sa "Planom 21" u predizbornu utakmicu. Koalicija s njim na čelu je dobila izbore, a izgubiti ih, nakon pljačke, kriminala i banditizma HDZ-a jednostavno nije mogao. Obećala nam je ta koalicija svašta - ispunila nije ništa osim objave registra branitelja. Ono što jest učinio Zoran Milanović i njegova koalicija osjećamo na svojoj koži svakodnevno. Prije svega poskupljenje svih režijskih troškova je uništilo prosječnog stanovnika ove zemlje. Kada usporedim račune od prije 4 godine s današnjima ja imam ravno duplo veće režijske troškove. I to je ono što je najveći kamen oko vrata prosječnog stanovnika. Pustimo sada na stranu propagandističke podatke kojima nas kupljeni mediji hrane....struja je poskupjela za više od 23%, plin za 32%, voda za preko 100% - pojedini gradovi koji postotak manje, a poneki za koji postotak više. Poskupjelo je grijanje, cestarine, a na sve to je došao i PDV od 25% - što je njegovo povećanje za 2% u odnosu na razdoblje prije osvajanja vlasti Zorana Milanovića. Ta povećanja cijena su dovela do drastičnog pada potrošnje, te je to smanjenje potrošnje dovelo do pada prometa u trgovini na malo, potražnje, proizvodnje - pa onda posljedično i do kolapsa u gospodarstvu. Upravo je ta i takva politika uništavanja obitelj u Hrvatskoj dovela do nemogućnosti plaćanja preskupih režija, pa posljedično i do blokada računa ljudi. 330 000 ljudi ima blokirane i ovršene račune. Tristotridesettisuća ljudi! Tim potezima je Zoran Milanović otvorio i pitanje - kakvog smisla ima sustav u kojem je moguće dobiti na izborima mandat za provođenje određenih poteza i politika - a nakon što preuzimanja vlasti radiš upravo suprotno od obećanoga? Gdje su poluge koje štite ljude od takvih predizbornih prevara? Kakvog smisla ima sustav u kojem nema mehanizma koji takvo postupanje sprečava?

Sada nas bombardiraju s podacima o povećanjima potrošnje, izvoza, rasta zaposlenosti - ali sve je to šuplja propaganda. Umirovljenici nisu nikada gore živjeli, iz Hrvatske je u tijeku egzodus svih generacija - od frizera i "bauštelaca" do doktora znanosti i anesteziologa. Poskupljenja su bila popraćena s neviđenom antipoduzetničkom kampanjom, a teror raznih inspekcija, komunalnih redara, letećih carinika je dovela do općeg poreznog terora nad građanima. Poduzetnici su tretirani kao kriminalci i bili su dužni dokazati da nisu s one strane zakona. Fiskalne blagajne su uvedene svakoj bakici koja je na tržnici htjela prodati kilu trešanja, kafići su se zatvarali zbog kune viška u blagajni, ali velike Zoran Milanović nije dirao....upravo suprotno...veliki su dobili stotine milijuna kuna "poticaja". U velike dućane nije ulazila inspekcija i zatvarala ih zbog kune viška u blagajnama...iako svi znamo da nema kase u kojoj nema ili kuna viška ili kuna manjka. Državni teror bio je rezerviran za male i srednje poduzetnike. Velikima su opraštani dugovi kroz predstečajne nagodbe, velikima je omogućeno štošta - prema nekima to je teški kriminal.....pokazati će vrijeme - ali magare je već pojedeno.

Istovremeno je Zoran Milanović radio na tome da obori cijenu rada. Rad "bez rada" za 1600 kn preplavilo je tržište i poduzetnici su mogli imati klince koji im rade besplatno. Nakon što te klince potroše, uzmu druge i tako koliko im treba. Mirando Mrsić je tom mjerom ozakonio robovlasnički rad, odredio nadnicu i posredno doveo do rušenja cijena rada na tržištu. Tim je mjerama učinio radnika koji radi za mizernih 3000 kn apsolutno preskupim - te je tom mjerom počeo temeljito mijenjati sliku na tržištu rada. Ta je mjera definitivno pridonijela masovnom iseljavanju svih ljudi koji su znali i imali iskustva u radu. Mirando Mrsić je dobio koji postotak na statistikama, bez obzira na to što je time napravio zlo desetinama tisuća obitelj. Mirando Mrsić je i ukinuo osmosatno rado vrijeme dozvoljavajući da se tjedno radno vrijeme produlji na 60, a u realnosti, na neograničen broj sati...veliki doprinos SDP-a socijaldemokraciji i radničkim i ljudskim pravima....hvala SDP-u. Nabrojati sve loše što su učinili Kukurikavci bi odvelo ovaj tekst u nečitljivost, pa ću tu stati. Lagano se približavaju izbori, pa je vrijeme da se okuplja ekipa za nove pohode na vlast, nova šansa da se zadrže privilegije, vožnje helikopterima, blindirane limuzine i apsolutna vlast bez ikakve odgovornosti. Eto, počele su i ankete kojima nitko normalan ne vjeruje, pa nam sad HDZ, pa SDP prelazi u vodstvo prema predizbornim anketama, a sve u veličini moguće statističke pogreške. Jer, valjda je razlika tko će od te dvije opcije sjediti u Saboru i dizati ruke čas za ovo, pa čas za ono poskupljenje, gubitak prava, srozavanje standarda...Bitno je onima koji od toga žive, pa Zoran Milanović najavljuje koaliciju s Laburistima- strankom rada. Laburisti su nova snaga Kukuriku koalicije. Logično, trebaju ljudi iz Laburista - stranke rada koalirati s grobarima osmosatnog radnog vremena u Hrvatskoj, s ljudima koji su od radničkih prava napravili krpu kojom će začepiti proračunske rupe. Odluka je u svakom slučaju sramotna, posljednji čavao u lijesu stranke koja je imala lijep početak...šteta, žao mi je. Biti će tu i HNS, umirovljenici....uglavnom, svi oni koji da izađu na izbore samostalno ne bi mogli prijeći niti izborni prag od 5%. HNS tako varira između 0,7% i 1,3%, Laburisti i umirovljenici su tu negdje po snazi....SDP pokušava namamiti i SDSS u koaliciju, ali nekako ne vjerujem da će im to uspjeti. No vidjet ćemo...u svakom slučaju nemamo se čemu veseliti. Kako stvari sada stoje ili će nas voditi SDP i Kukurikavci koji nisu napravili ništa osim što su nam otežali život i potpuno nas ekonomski unazadili ili nas kriminalna organizacija vodi u bolje sutra. Stvarno nam je jadno to sutra. Treba na kraju naglasiti da je Zoran Milanović do sada izgubio sve izbore od HDZ-a - osim onih 2011. Tako je SDP valjda jedina stranka u Evropi koja je uvjerljivo izgubila nekoliko izbora, pa i predsjedničke, od kriminalne organizacije što dovoljno govori o sposobnosti Zorana Milanovića i njegove ekipe. Tomislav Karamarko nije toliko sposoban, karizmatičan niti ima tako dobru ekipu da bi tome mogao zahvaliti pobjede nad SDP-om i Zoranom Milanovićem. Upravo suprotno, za sve pobjede HDZ-a, kako 2007. pa tako i danas, odgovoran je i zaslužan Zoran Milanović. Pa, pozivam drage SDP-ovce da razmisle - tko ih to vodi? Koga to držite na čelu stranke koja nas kani odvesti u gore sutra? Ako je Zoran Milanović i ekipa koja ga drži na vrhu zaista najbolje što SDP ima - onda takva stranka ne treba dobiti izbore.

Gnjavatori sitnog zuba

Malo malo pa neka "afera". Pa je afera parking, pa je toranj, pa je službena kartica, pa je imovinska kartica...oguglali su ljudi. Više i ne primjećuju. U svojoj muci i strahu da ne budu gladni sutra, u svojim hladnim sobama za koje nisu u stanju zaraditi dovoljno za grijanje huču u čaj i gledaju dnevnike....slušaju otvorena i zatvorena...veleumne emisije na svojih par programa jer kabelsku mogu samo sanjati.

Tako smo neki dan mogli gledati kako ministar pravosuđa razgovara s nekim starcem. Sa zanimanjem je Orsat (barem je to meni tako izgledalo) slušao problem čovjeka. Koji je to problem...možda mu stoje dugo papiri na sudu, možda je neki proces težak pa pita što da čovjek radi...ima milijun problema koje bi ministar pravosuđa mogao riješiti. Milijun je problema koji su s pravosuđem povezani. Barem u Hrvatskoj.

Čovjeka to ne muči...on ima svoju muku. Ima dijete koje je odškolovao, dijete koje je vjerojatno odrasla žena. I ta žena, njegovo dijete, sjedi doma, ne radi i propada. To mlado ljudsko biće je bez primanja, bez šanse za život. Truli, depresivna i je i nema volje za ništa. U naponu svoje snage traži roditelje koju kunu da si kupi malo odjeće, da popije makar kavu s prijateljicama. O stvarima kao što je obitelj i budućnost da mlada žena ne može niti sanjati. To ju redovno vodi u depresiju. Nije niti drugima bolje, posla u Hrvatskoj nema i ne možeš se zaposliti ako te netko ne pogura, ako nekoga ne poznaješ, ako nisi u nekom klanu kojem tepaju "politička stranka". Takvih ljudi je u Hrvatskoj na stotine tisuća.

Zato je njezin otac ispred Orsata i moli. Moli posao za svoje dijete, moli protektorat da bi njegovo dijete imalo kakav takav početak, kakva takva primanja - tek da se ta žena osjeća kao čovjek. Ne moli taj čovjek vezu za unosan posao, on ne moli zaštitu za svoju firmu koja obavlja velike poslove s državom. On ne traži privilegije za svoju marketinšku firmu s kojom bi se okretali milijuni na predstojećoj predizbornoj kampanji. On ne traži poslove bagatelne nabave koji bi bili teški milijune kuna. On traži posao za svoje dijete. Za plaću od par tisuća kuna - i onda znate da ga je nevolja na to natjerala, ali njemu nije teško za svoje dijete, kao što nama roditeljima za dijete nije ništa teško.

Taj je čovjek koji moli za svoje dijete napravio nešto za SDP, nešto im je odradio, digao je ruku za neku stvar bitnu u toj zajednici, odnosno bitnu za SDP i njihove interese. Ne možeš samo tako doći do ministra i početi priču - znate dijete mi je bez posla. Ima taj čovjek razlog i zna zašto je došao do Orsata, netko ga je do Orsata doveo. To je takva igra i takva je procedura - bilo tko s iskustvom u politici će vam to potvrditi - doći u poziciju moliti ministra posao za svoje dijete ne može svatko. To može osoba iz privilegiranog kruga, osoba koja je zadužila nekoga iz SDP-a nečime, ili nekoga bliskog SDP-u.

I kakva je reakcija ministra? On, znajući kakva je situacija, prema vlastitim riječima - obmanjuje čovjeka, daje mu lažnu nadu...vara ga. Ministar bez grča na licu otvoreno kaže što je napravio - on je čovjeka obmanuo, obećao mu pomoći bez da je to stvarno mislio. To je napravio svojem stranačkom kolegi, svojem drugu. Onda znate što misli o nama, običnim građanima koji nemamo šansu tražiti posao za svoje dijete. Jasno vam je što ste u očima ministra vi koji niste nikada ništa napravili za SDP ili neku drugu stranku. Možda vam i nije jasno....

Zato je tu Zoran Milanović da vam objasni što ste vi za njih.....GNJAVATOR....ja i vi .....mi svi skupa smo za njih GNJAVATORI...oni koji gnjave.

Da ne bi bilo zabune, da niste iz ove priče nešto krivo shvatili pobrinuo se Zoran Milanović. Nakon nekoliko dana pritisaka javnosti oglasio se i šef tog ministra koji daje lažne nade svojim stranačkim kolegama i stranačkim zaslužnicima. Lažno im obećaje radna mjesta za njihovu djecu, djecu koja sjede doma u zemlji u kojoj posla nema. Objasnio je da je ministar imao posla s gnjavatorom s kojim se ministri susreću svaki dan.

Objasnio je tako ministar Zmajlović da svi ministri imaju na stotine razgovora dnevno s takvim gnjavatorima. Gnjavatori su svugdje oko njih. Mole ih za posao, posao za svoju djecu. Gnjavatori mole za pogurati neki posao, gnjavatori mole za vezu na sudu, za vezu pri dobivanju koncesije i za stotine drugih stvari.

U zemlji 320 000 blokiranih računa, gdje 300 000 ljudi ne radi, u zemlji iz koje je otišlo toliko ljudi da to proglašavaju strateškim nacionalnim pitanjem, u zemlji u čijem glavnom gradu ima 20 000 kućanstava s trajno isključenom strujom, u zemlji gdje je 60 000 mališana gladno - to je zemlja gnjavatora. U toj zemlji političari ove ovršene, gladne nezaposlene gledaju kao gnjavatore. Ti gnjavatori, zaboravili su, plaćaju poreze i hrane te iste ministre. Plaćaju njihove automobile, kartice, putovanja i avionske karte, sobe u hotelima i svečane večere. To sve plaćaju oni koji rade i htjeli bi da i njihova djeca rade. To plaćaju gnjavatori.

I to nikoga ne smeta, na to nitko nije reagirao. Nitko od novinara nije postavio pitanje - čekaj malo, gospodine Milanoviću - kako vi to mislite "gnjavator"? Kako to vi mislite, da li su za vas svi nezaposleni građani gnjavatori? Da li su gospodine Milanoviću za vas gladna djeca, njih 60 000, gnjavatori? Nikome to nije predstavljalo trn u uhu, nikome, ali baš niti jednom novinaru. Oguglali su i novinari, oni najbolje znaju kakvi su ministri.

Svi su ministri stali iza Orsata pravosudnog. Ministri vjerojatno imaju svaki dan nekog oca koji moli za svoje dijete posao. Ti ministri vjerojatno isto tako obmanjuju i varaju nesretne ljude, poslije im se ne javljaju na telefon, poslije su zauzeti, na putu ili su na sastanku. Tko bi se borio sa svim tim gnjavatorima...Gnjavatorima sitnog zuba. Nije da treba braniti traženje protektorata, daleko smo od toga. U zemlji u kojoj toliki ne rade jasno je da nešto ne štima. Ne štimaju upravo ti ministri, ne štimaju upravo ti koji se "bore" s gnjavatorima. Mi ostali, nezaposleni, gladni i ovršeni upravo gledamo kako nas mediji i političari tjeraju da mrzimo onog koga ne bi trebali. Ne trebamo mi osuđivati očajnog čovjeka koji moli posao za svoje dijete. Nama trebaju biti trn u oku oni koji takve očajne ljude i njihovu djecu nazivaju "gnjavatorima". I upravo je to igra koju su odigrali ljudi iz vrha politike - tjeraju nas da osuđujemo očajne ljude, a ne one koji su u očaj otjerali sve nas. I to je igra na koju mi - gnjavatori sitnog zuba - ne smijemo pristati.

Papa na stadionu Potemkin

Bosna je napaćena, uništena i nikada popravljena zemlja. Mir temeljen na ratnim uspjesima ili neuspjesima bio je bolji od nastavka užasa klanja. Sporazum o miru potpisan od gospodara rata i danas je uteg oko vrata ljudima koji žive u Bosni.

I ja sam upoznao Bosnu, slijedom neobičnih dogodovština mojeg djeda. 1948., u doba razilaska Tita sa Staljinom, djed je bio na školovanju se u SSSR-u. Kako je to tada išlo optužili ga da je špijun Tita i jedva je pobjegao u Jugoslaviju, skriven u poštanskoj vreći jednog od posljednjih aviona koji je sletio iz SSSR-a u Jugoslaviju. Ovdje je pala sumnja da je ruski špijun...jedva je dokazao da nije, ali je izbačen iz vojske i poslan u Zavidoviće. Tamo je morao biti. Ljeta sam, kao dijete, znao provesti u tom gradiću u Bosni. Ulica gdje su stanovali moja baka i djed je bila radnička ulica, sa stanovima u montažnim zgradama. Radnici "Krivaje" svih nacionalnosti su stanovali u toj ulici. Zgrade s tri kata, po tri stana na katu. Bili su nam na katu susjedi - jedan Srbin jedan Musliman. Baš kao da je netko rukom birao da na tom katu budu zastupljene sve tri skupine. Da nitko ne bude u većini i da svi budu jedan do drugoga.

Do devedesetih djed je bio polupokretan, invalid. Doživio je moždani udar, a rat je počeo bjesniti. Nismo bili u stanju izvući ih preko noći, dok smo organizirali prevesti djeda i baku u Zagreb protekli su mjeseci. Baka i djed su imali nesreću da su bili na strani koju su držali Muslimani, a Hrvati su tukli po dijelu Zavidovića u kojem su djed i baka živjeli. Iako je djed bio duša od čovjeka, djeci je popravljao bicikle, a susjedima prebirao gljive i znalo ga je doslovno pola grada - to mu nije pomoglo. Baka je za granatiranja morala sama djeda spuštati u podrum, a u skloništu je bilo.....ružno. Uspjeli smo nekako organizirati prijevoz, djed i baka su se izvukli iz rata poharanih Zavidovića. Put je bio dug, iscrpljujuć, djed je dobio tešku upalu pluća. Nedugo nakon dolaska u Zagreb je preminuo - kao žrtva rata s kojim nije imao nikakve veze, niti ga je poticao, niti je ikada shvatio zašto se vodi.

To je samo jedna od bosanskih priča, teških i mučnih. Ima ih i puno gorih, onih koji su završavali ubojstvima stotina nevinih ljudi, priča o opsadama, logorima smrti, masovnim silovanjima i gnjusobama koje je teško pojmiti iz današnje perspektive.

Mir je u takvom kaosu uspostavljen silom, na brzinu. Podijelio je ljude u torove, stvorio beskrajnu i neograničenu vlast administracije je koja doslovno ugušila zemlju. Bosna je danas više manje na aparatima, ona diše uz pomoć umjetnih pluća, srce umjetno kuca. Ona je teški bolesnik koji nije u stanju skrbiti se o sebi. Nezaposlenost je u Bosni nemjerljiva, osobni dohodak mizeran i apsolutno nedovoljan za normalan život. Nije dobro u torovima. Niti u jednom niti u drugom.

Naravno da je potrebno učiniti sve da se takve grozote prebole, zaborave, oproste. Svaki napor u tom smjeru svi možemo samo podržati. Možda je Papa koji je došao u Sarajevo upravo ono što je trebalo Bosni da krene u pozitivu....možda će baš sada uskrsnuti poštenje, ljubav prema bližnjem, mir, suživot. Možda će baš nakon ovog posjeta prestati prebrojavanje krvnih zrnaca, možda će te granice između Federacije i Republike Srpske baš nakon posjeta Pape postati samo zamišljena crta na karti. Možda će Hrvati i Bošnjaci prestati stvarati napetosti oko stvaranja novog tora za podjelu unutar te jadne Bosne. Volio bih da se ljudi sjednu za stol, dogovore novi ustroj temeljen na zajedništvu, zajedničkom interesu i s ciljem dobrog života svih ljudi koji žive u Bosni. Mogu vam odmah reći da ništa od toga. Sve te priče Pape smo vidjeli, priče o miru pomirenju, ljubavi....sve je to već viđeno.

Na Hipodromu u Zagrebu Papa Ivan Pavao II prvi put je došao 10. i 11. rujna 1994, još u ratu. Bilo je to prije "Bljeska", prije "Oluje". Gotovo milijun vjernika i cijela javnost mogla je slušati Ivana Pavla II kako je pozivao na zajedništvo, na opraštanje i promicanje kulture mira. Bez puno pardona, direktno se obratio ljudima na vlasti, svećenicima, svim vjernicima, mladima i rekao: "Morate biti prvi u opraštanju. Kultura mira »ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti«. Što je uslijedilo nakon mise na kojoj je bilo milijun ljudi? Uslijedilo je ratovanje. Poruke Pape Ivana nisu bile u glavi Franje Tuđmana kada je tražio udarac od kojeg se Srbi neće nikada oporaviti. Poruke Pape u to doba nisu bile u glavama ljudi koji su nakon vojne akcije pljačkali, a mjesecima nakon svršetka ratnih operacija na području tzv. "Krajine" ubijali starce na njihovim ognjištima. Ispalo je da je posjet Pape bio uvertira u rat, uvertira u masovno iseljavanje, uvertira u pljačku..... Na stadionu u Sarajevu 13. travnja 1997. godine papa Ivan Pavao II predvodio svečano euharistijsko slavlje. Tom prilikom pozvao je na mir, praštanje i pomirenje, kazavši da je to bitna pretpostavka pomirenja istine i pravde. Ivan Pavao II je govorio o BiH i prije i poslije posjete, a isticao je da je Sarajevo simbol suživota, tolerancije i zajedničke budućnosti. Ispred Katedrale Srca Isusova u Sarajevu kao znak zahvalnosti za sve što je učinio za BiH i njene građane,  nedavno je postavljen spomenik u čast Ivanu Pavlu II. 2003. godine Ivan Pavao II je ponovo pohodio BiH i to 22. lipnja , kada je stigao u Banju Luku. I tada je također pozvao na pomirenje, mir i afirmaciju čovjeka u BiH.

U subotu je došao Papa, sada drukčiji Papa Franjo. U Sarajevo. Papa kojeg voze u jeftinom automobilu. Papa kojem nije teško stati, na užas osiguranja, i pozdraviti se s ljudima koji mu mašu. Papa koji ima istu poruku. Poruku mira, bratstva, praštanja i koji poziva političare da rade na dobrobit svih ljudi. Mogli smo tako gledati razdragano mnoštvo koje pozdravlja jednostavnog čovjeka u bijeloj haljini. Svi su se kleli u mir, u posebnu energiju zajedništva i slične stvari. Po treći puta. Ne pamtim koji je grad i državu Papa posjetio toliko puta u tako kratkom vremenskom razdoblju. I koja je država tako oholo odbila sve poruke mira, bratstva i dobrote. Nažalost, sve je to jedna velika predstava i laž. Nakon svih poruka Pape o miru, stadion Potemkin ga je ispratio sa pjesmom "Rajska djevo kraljice Hrvata" i pokazao da je sve što je pokušao učiniti upravo samo pokušaj. Bezuspješan pokušaj.

U trenutku kada je Papa otišao stari akteri su nastavili svoju igru u Bosni. Nikome nije na pamet palo da iskreno i bez fige u džepu pozove sve ljude za stol. I ne mislim pri tome na političare - oni su samo dio problema. Sve društvene skupine iz svih dijelova Bosne trebaju sjesti za stoli i početi rješavati probleme svih. U Bosni su svi na rubu siromaštva, svima je teško doći do posla, a još teže od tog svojeg rada i živjeti. To bi bio logičan nastavak onoga što je u subotu govorio Papa Franjo. Ako je iskrenost vladala taj dan na stadionu Koševo, ako je ljubav bila taj dan u Sarajevu i Bosni - onda je to trenutak od kada se može očekivati nova Bosna, Bosna zajedništva, prosperiteta i istinskog mira. Ne mira kojeg održavaju NATO snage i EU institucije.

Znamo mi da se to neće dogoditi. Iskustvo nam je pokazalo da je to sve jedna predstava za dan. Nakon toga ide sve po starom, a često i na gore. Da nema tog NATO saveza u Bosni vjerojatno bi brzo došlo do novog rata. Da se Bosna nađe bez protektorata i sile koja obuzdava razne ratne huškače rat bi bio pitanje dana, čak niti tjedana ili mjeseci. To je žalosna istina, htjela to javnost priznati ili ne. Zato je teško gledati tu farsu, te lažne osmjehe i lažno divljenje Papi i miru. Po treći puta. Ipak je to sve bila misa na stadionu Potemkin.

Dvostruka mjerila za terorizam

Terorizam je danas riječ koja dominira medijskim prostorom. Terorizam je na dnevnicima, u novinskim tekstovima, u govoru i među nama stalno prisutna riječ koja ima negativnu konotaciju. Terorizam je kada neki ljudi zbog ostvarivanja svoji ciljeva ubijaju ljude koji hodaju po ulici i gledaju svoje poslove. Terorizam je kada teroristi (oni koji terorizam provode u djelo) podmeću bombe, iz zasjede ubijaju političke predstavnike neke države i pri tome ne mare puno za usputne žrtve. Te usputne žrtve su u pravilu žene, djeca i njihove majke, stariji ljudi i oni koji s ostvarivanjem ciljeva tih terorista nemaju baš ništa, niti bi te teroriste svojim postojanjem mogli bilo kako ugroziti. Teroriste to ne zanima, upravo suprotno - oni svojim djelovanjem žele stvoriti što više takvih nedužnih žrtava pa podmeću bombe pod tračnice vlakova, eksploziv stave pod sjedala kino dvorana, na željezničke kolodvore ili restorane.

Teroristi u današnjem svijetu imaju čak i svoje države, imaju svoje prihode, potpomažu ih druge države koje u tom kaosu koji proizvode teroristi pronalaze neki svoj politički, ekonomski ili geostrateški interes. Zanimljiva je i definicija da su teroristi za nekoga borci za slobodu. I to je isto tako činjenica. I partizane su nazivali banditima i to su ih nazivali oni koji su imali logore za istrebljenje djece.

Današnjoj Hrvatskoj je manje poznato da je na europskom tlu nakon rata bilo dosta terorizma, terorizma koji je odnosio veliki broj žrtava, a koji je bio pomagan i od Amerikanaca i njihovih saveznica, isto kao i od SSSR-a i njegovih saveznica. Tako smo imali razne prokomunističke organizacije koje su se borile protiv kapitalizma, ali i pronacističke organizacije koje su se borile za uspostavu poretka koji je bio poražen u II svjetskom ratu.

Tako je upravo hrvatska emigracija bila ta koja je imala snažne terorističke ćelije koje su imale za cilj gerilskom borbom vratiti NDH, ostvariti neovisnu Hrvatsku koja je kapitalistička i "demokratska". Tako su ustaše, koje s demokracijom nisu imali nikakve veze, osnovali "Hrvatski narodni otpor", "Hrvatski oslobodilački pokret", "Hrvatsko revolucionarno bratstvo" i slične organizacije koje su imale u svojem programu oružanu ili mirnu obnovu NDH, stvaranje NDH, a sve su veličale ustaški zločinački režim i kvislinšku NDH. Te organizacije nisu bile agresivne i terorističke samo na deklarativnom nivou, nego su izvele i brojne akcije s ljudskim žrtvama, obučavale su vojne trojke koje su kanile ubacivati u prostor današnje Republike Hrvatske, BiH i Srbije. Ono što je bilo više nego indikativno jest da su te organizacije imale podršku tajnih službi, prije svega, Njemačke, ali i ostalih zemalja na području na kojem su djelovale.

Tako su Frank Hofmann i Philipp Grüll, autori filma "Ubojstvo u Titovo ime – tajna odreda smrti u Njemačkoj" došli do saznanja da su Njemačke tajne službe pomagale i štitile pripadnike hrvatskih terorističkih organizacija pa kaže

"Grüll: Odnos je bio ambivalentan. U pedesetim je godinama i na početku šezdesetih SR Njemačka hrvatsku emigraciju poticala i financijski pomagala. Smjer Savezne Republike bio je tada strogo antikomunistički i antisocijalistički. Na Hrvate u egzilu gledalo se kao na političku snagu usmjerenu protiv režima u Beogradu i samim time bila na strani Njemačke. Poslije su pak hrvatske emigrantske organizacije u Njemačkoj zabranjene zbog terorističkih težnji. Ipak, njemačke tajne službe i u sedamdesetim godinama pokušavale su si osigurati određeni utjecaj na hrvatske emigrantske organizacije."

No, koga su to njemačke tajne službe štitile i s kojim ciljem.

Na području Hrvatske nakon svršetka rata djelovali su Križari (Škripari). To je bio naziv za terorističke skupine ustaša koje su preostale u Hrvatskoj nakon razbijanja vojnih postrojbi NDH, a koje su još neko vrijeme izolirano djelovale od 1945. do 1950. godine. Pod sloganom "Za Hrvatsku i Krista protiv komunista" i pod vodstvom Vjekoslava (Maksa) Luburića, bivšeg general Oružanih snaga NDH, izvodili su terorističke akcije, ubijali istaknute pripadnike vlasti Jugoslavije ali i građane Jugoslavije koji su samo htjeli normalno živjeti. Prema podacima teroristi su ubili oko 2000 pripadnika snaga sigurnosti.

Hrvatska emigracija je otvoreno podupirala takve terorističke aktivnosti, te su time postali meta tajnih službi Jugoslavije. Izdvojit ćemo samo neke poznatije akcije izvedene od strane organizacija koje su se zalagale za oružanu uspostavu nove NDH.

Miniranje pruge Zagreb-Karlovac

U lipnju 1963. grupa od 9 ljudi se ilegalno prebacuje u zemlju i kreću se preko Brinja s idejom da u zrak dignu prugu Zagreb-Karlovac. Postavili su eksploziv koji nije nanio dramatičnu štetu, a u roku od 14 dana svi su uhvaćeni i osuđeni na strogi zatvor u trajanju od 7 do 14 godina.

Atentati

Stanko Kardum, člana HRB-a, 1965. teško ranjava Andriju Klarića, jugoslavenskog konzula u Münchenu, zbog čega su ga poslije na zatvor osudile njemačke vlasti. Godine 1966. Franjo Goreta izvršio je atentat na Savu Milovanovića, službenika konzulata u Stuttgartu, i zbog toga je završio u zatvoru na 8 godina.

Teroristi su bacili bombu na Klub Jugoslavena u Parizu, a u veljači 1968. godine postavili su bombu u toalet restorana Paradies u Scheveningenu za vrijeme održavanja konzularnih dana SFRJ. U toaletu kluba jugoslavenske ambasade u Parizu eksplodirala je bomba teška kilogram i pol. U Melbourneu je u konzulatu SFRJ eksplodiralo nalivpero bomba, a u veleposlanstvu u Sydneyju nađeno je 150 kilograma eksploziva s uređajem za aktiviranje.

Bomba na željezničkom kolodvoru Beograd

Grupa" Šarac-Odak" je u garderobu Glavnog kolodvora u Beogradu podmetnula nekoliko eksplozivnih naprava koje na svu sreću nisu eksplodirale. Samo mjesec dana kasnije ista je grupa uspjela aktivirati bombu na istom mjestu. Teško je ozlijeđeno 14 ljudi, a organizator Ivan Jelić je kasnije osuđen na smrtnu kaznu.

Bomba u beogradskom kinu "22. oktobra"

Bomba koja je 13. srpnja 1968. eksplodirala u kinodvorani ‘22. oktobra’ ozlijedila je 85 ljudi, a jedan je čovjek poginuo. 10. siječnja 1978. godine, u krugu Centralnog zatvora u Beogradu, izvršena je smrtna kazna nad Miljenkom Hrkačem, tridesetogodišnjem tesaru iz sela Mokrog, kod Lištice kao podmetač bombi u beogradskom kinu "20. oktobar" i u garderobi Glavne željezničke u Beogradu. Mnogi su organizatori i izvršioci uhićeni i procesuirani. Gezo Pašti u Düsseldorfu je završio u zatvoru, a Josip Senić je osuđen zbog ilegalnih aktivnosti u Stuttgartu.

Neuspjeli ustaški ustanak

Hrvatsko revolucionarno bratstvo je 1972. u Jugoslaviju poslao grupu od 19 članova. Granicu su prešli u srpnju, ali svi su likvidirani u samo pet dana. Plan je bio uništiti policijske postaje, likvidirati političke dužnosnike i zatrovati beogradski vodovod. Među likvidiranima su se našli i Ambroz i Adolf Andrić, Ilija Glavaš, Stipe Ljubas, Đuro Horvat i drugi. U zemlju su stigli sa 6 pušaka, 17 pištolja, 4 karabina, 2 automata, dvije automatske puške i čak 11 tisuća metaka. Donijeli su i 19 noževa, 2 radiostanice, 6 kompasa. Koliko je težak bio okršaj s pripadnicima HRB-a, pokazuje podatak, zabilježen u drugim dokumentima SSUP-a, da je grupa Raduša, prije nego što je likvidirana, uspjela ubiti 13 i raniti 15 vojnika, milicionara i pripadnika Teritorijalne obrane.

O suđenju Perkoviću i Mustaču (optuženima da su kao agenti Udbe ubili pripadnika emigracije) Jozo Ćurić izvještava već mjesecima. Medijski prostor je pun raznih analiza o "zločinačkoj" komunističkoj vlasti koja se "obračunavala s političkim neistomišljenicima". Jako objektivno izvještavanje i "analize".

U Njemačkoj je u to doba radio jako veliki broj ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Možemo slobodno reći na stotine tisuća ljudi. Prema nekim informacijama od 1946. pa sve do 1989. Udba je ubila 67 Hrvata izvan zemlje, pokušala ubiti njih 23, otela njih četvero, pokušala oteti dvoje, a za četvero emigranata ne zna se koja ih je sudbina zatekla. Daleko najveći broj ubijenih, njih 35, smrt je dočekalo u Zapadnoj Njemačkoj. Ostali su ubijeni u akcijama Udbe u ostalim zemljama u koje su Hrvati tradicionalno emigrirali, napose u Austriji, Kanadi, Italiji, Argentini i Francuskoj.

Ono što nitko ne govori da je Udba ubijala ljude koji su bili umiješani u financiranje ili sudjelovanje u terorističkim organizacijama koje su ubijale, podmetale bombe i ubacivale oružane skupine unutar - tada - legalne i međunarodno priznate i ugledne države u svijetu. Udba nije nasumično ubijala koga je stigla, nego je temeljem procjena i tajnog djelovanja odabirala po društvo i državu najopasnije članove raznih organizacija koje su dokazano djelovale i ubijale ljude.

Zanimljivo je kako nitko ne govori o tadašnjem terorističkom djelovanju hrvatske emigracije. Zanimljivo je i kako nitko ne postavlja pitanje zašto je Njemačka i njene tajne službe dozvoljavala neometano djelovanje takvih opasnih skupina? Zašto je Njemačka, i s kojim ciljem, podupirala terorističke grupe i njihovo djelovanje na svojem teritoriju? Tu se postavljaju brojna pitanja na koje nema odgovora, ali u javnom prostoru ih nitko ne postavlja. Novinari i analitičari u današnjoj Hrvatskoj gledaju kroz vrlo čudne naočale djelovanje Udbe i ne postavljaju kritička pitanja. Njima terorističko djelovanje ne predstavlja povod za reakciju. Današnje države koje imaju posla sa sličnim grupacijama i teroristima bez puno objašnjavanja ubijaju teroriste na teritorijima drugih država. Bile one njihove saveznice ili ne. Teroriste i njihovu djelatnost se sprečava u samom nastajanju, a dokazani teroristi su legalne i legitimne mete i o tome u današnje svijetu nema čak niti rasprave. Terorist se ubijaju, ubijaju se i njihove obitelji i svi koji se slučajno zateknu u njihovoj blizini. Taj pristup i takvo preispitivanje razdoblja kada su ubijani razni pripadnici hrvatske emigracije je nemoguće vidjeti u današnjoj Hrvatskoj. Ministarstvo vanjskih poslova neće uputiti upit u Njemačku za uvidom u spise tajnih službi da se vidi odnos između HOP-a,HBR-a i BND-a. Nikoga to ne zanima, ali svi osuđuju agente Udbe koji su pripadnike tih organizacija likvidirali. Čudan pristup, čudnih novinara, čudne televizije koja izvještava za čudnu javnost.